PUT U BLAGAJ
Moram priznati da u ratnim danima nije bilo lako prijeći ni najmanju razdaljinu,a da se čovjek ne sretne s puno neugodnosti.Prije se od Mostara do Blagaja dolazilo brzo i jednostavno.Lijepim asfaltnim putem.A sada se vozimo nekim zaobilaznim makadamskim dotrajalim putem, u isto tako dotrajalom fići,koji jedva savladava rupe.
Svakog trena vjerujem da će se raspasti na dva dijela.Ali o tom dotrajalom putu moj vozač i saputnik Fadil gotovo ushićeno priča,navodeći da je to i put spasa za Mostar,jer je bio jedina veza između Mostara i linije naših boraca.I to se sve dešavalo,naravno,samo noću.
I tako,treskajući se u našem fići,posmatrala sam sve oko sebe.Svuda je bio isti prizor.Sve srušeno,popaljeno,pa čak su bili izgorjeli i čokoti vinove loze.Napokon,ugledasmo što nije porušeno.To je srpsko groblje,a na svome mjestu bila je čak i kapela.Istina,na njoj su se vidjeli tragovi zla,bila je izrešetana mecima,ali je niko nije spalio niti je srušio,pa me to obradovalo.Po nekoj krstači vidjelo se da su meci i granate i tu carovali.Ali to je bilo jedino što na ovom putu nije bilo spaljeno i do temelja poravnato.Sve drugo bilo je popaljeno i uništeno.
Stigli smo i u Blagaj.I prvo što vidjeh pored malih kuća bio je crkveni toranj.Crkvu,hvala bogu,nije niko spalio.Doduše,bila je znatno oštećena.
Ovaj strašni rat i sva stradanja koja su Bošnjaci u ovom kraju preživljavali nisu od njih napravili osvetnike.Oni su imali razuma da u svojoj čaršiji sačuvaju crkvu.Jer to je bogomolja njihovih komšija s kojima žive vijekovima.Mudrost je u zlu biti dobar i sačuvati dostojanstvo čovjeka.Mržnja i osveta nisu bili djelo ljudskosti.
Osjećala sam se ponosno što u ovoj tragediji postoje i oni koji su sačuvali razum.Došli smo i do Mjesne zajednice.S članovima održali sastanak.Po završenom sastanku pričali smo o svemu i svačemu,a najviše o preživljavanju naroda u ovome kraju.Na kraju mi predsjednik Mjesne zajednice reče:Doktorice,mogu li vas nešto zamoliti – da ovdje,u blizini,odemo u posjetu jednoj ženi,izbjeglici iz Ljubuškog,koja živi sama,a bolesna je.
Razumljivo,prihvatila sam poziv,iako svjesna da,kako narod kaže,prazna ruka mrtvoj druga.Nisam imala ni stetoskop,pa bar da imam aparat za pritisak,ali nemam baš ništa.,no prihvatih poziv.Znam da je ovo više psihološka posjeta,da Mjesna zajednica misli na nju,pa normalno,kad je već tu doktor,da dođe i kod nje i pregleda je,da joj kaže nešto što ove druge komšije ne znaju reći.
Stigli smo do kuće gdje stanuje starica.Moj prvi utisak bio je da to nije bila starica po godinama,već od tragedije koju je preživjela,te bolesti s kojom se borila.Uostalom,ko ne bi bio starac da je preživio tragediju kao naša sagovornica.Ubili su joj muža,dva sina,djevera i jednu kćerku.Druga kćerka i snaha uspjele su pobjeći.Kaže da je čula da su otišle u Tursku.Eh,kako bi voljela da sazna za njih.Moja poznanica teško diše.Što kažu na škrge.Inače,vrlo je mršava i iscrpljena,ali još vedrog pogleda,spremna za razgovor,ukoliko joj njena bolest dozvoljava.
Upoznah se s našom izbjeglicom.Malo porazgovarah s njom,a onda joj predložih da se skine da jpj pregledam srce i pluća,mada, kako već rekoh,nisam imala stetoskopa.Prislonih uho ispod kože koja visi, što se nekad zvala dojka.Mršava je.Samo kosti.Svako se rebro vidi.Srce joj dobro.Nema šumova.Ekstrasistola,samo jedna tahikardija(ubrzan rad srca).Ali kad ženi okrenuh leđa,opet prislonih uho na pluća i tu je stanje bilo strašno.Cijeli „orkestar“ se čuo,piskavih i vlažnih šumova.Pa konačno,to se vidi i kad je čovjek gleda u lice.Cijanotonična,jedva skuplja zraka,tek toliko koliko joj je bilo potrebno da normalno diše.U svakom slučaju,žena se patila,ali svojom nije željela nikoga da opterećuje.Tiho prozbori:
-Pa fala Bogu,dobro sam,vjerujem biće još bolje.
Posebno je danas bila sretnija nego obično,jer je prije dva dana dobila peenziju,ni sama ne zna za koje vrijeme.Kako reče,za pet mjeseci dobila je ukupno osam DM.Gotovo ne mogu da vjerujem,uvjeravam sebe da sam je pogrešno čula.Prikrih svoje čuđenje i upitah je:Kako ste?
-Šućur el-hamdulila,šućur dobro.
-Pa kako živite.
-Fino,Bogu šućur.Eto sa penzijom koju sam dobila obradovala sam djecu u komšiluku.Kupila sam djeci raznih slatkiša,čokolada,lizala,žvakaćih guma,ama svašta.Ama,da znaš,moja doktorice,koliko sam sretna,koliko sam ih obradovala.Da ne dođe moja penzija,ne bih djecu usrećila.
Zaista se vidi valika radost na ispaćenom i bolesnom licu ove starice.Ne mogoh da je ne upitam:Pa vi sigurno imate i druge prihode.
Ušuti,pogleda me,pa opet stanka,ali slijedi odgovor:Ma imam jarabi šućur.Imam dosta samo još da čujem za moju djecu i unučad i ništa mi više ne treba.Ali Allah je mislio na svakoga,pa je meni poslao pare da usrećim komšijsku djecu,vjerujem da će i mene usrećiti,da i ja čujem i vidim svoju djecu.
Sudeći po godinama,i dalje sam vjerovala,žena nije bila starica,ali su je njene umorne oči,s nekim dalekim odsutnim pogledom,činile mnogo starijom nego što je bila.Taj duboki pogled u jednom momentu postade jasan i odvažan.Sve mi reče taj pogled.A kad još iz njenih usta čuh riječi:Doktorice,niko ničiju nafaku nije pojeo,niti je neko u nečiji kabur legao.Tako i ja imam svoju nafaku el-hamdulila.Dosta mi je.
I opet uzdahnu:Eh,da mi je kakav haber čuti od svoje djece i unučadi.
Izlazim iz kuće ove hrabre žene i sebi prigovaram.Ne znam da li bih mogla imati u sebi ovakvu snagu kao što je imaju žene Hercegovine,s kojima se svakodnevno susrećem.Izađoh u avliju prekrivenu čistom kaldrmom,a svuda naokolo bilo je puno ruža,karanfila,šemboja,šimšira i drugog cvijeća.I ovo je slika ponosne i hrabre Hercegovine.Na drvenoj klupi sjedi moj Fadil i sjedoh do njega,da malo uživam u ljepoti ove avlije.Ali Fadil povika:Doktorice,moramo ići,uskoro će noć.A nije baš pametno u sumrak i u mraku voziti ovim putem.
I tako krenusmo i ostavismo hrabru majku izbjeglicu,čistu avliju i kuću.
## NAPOMENA:dr.Hiba Trifunović Karabdić je kćerka Ajiše MAHIĆ iz Ljubuškog.
U periodu 1992-1996.godine obavljala sljedeče funkcije:
1.Ustrojila u Osnabriku(Njemačka) humanitarnu organizaciju „Merhamet“ i bila predsjednik te organizacije.
2.Osnovala „Društvo žena BiH“ u Hamu(Njemačka) i bila predsjednik te organizacije.
3.Član komiteta udruženja „Ugroženi narodi“ u Getingenu(Njemačka)
4.Član Upravnog odbora kulturne organizacije „Preporod“ u Vupertalu-(Njemačka)
5.Potpredsjednik humanitarne organizacije krovnog „Merhameta“ za (Njemačku)
6.Član predsjedništva Komiteta udruženja i organizacije Republike BiH u zemljama EU:Bila potpredsjednik za resor zdravstva.
U toku rata(1993-1995) posjetila bosansku školu u Hannoveru,gdje je i počelo prijateljstvo sa priređivačem ovoga teksta.
Trenutno živi u Sarajevu i teško je bolesna.
Priredio:Kemal Mahić
