Klepetale uz kaldrmu, niz kaldrmu, uz basamake, niz basamake,kuckale pitomo uz ognjište, oko cvijeća,oko česme(bile više mokre nego suhe, hvala Bogu, od abdesta)
Svukud stizale, i u dućan i u komšiluk…
Neprimjetno mijenjale vlasnike – korisnike,nezvanično prelazile u nasljedstvo, i ko zna koliko tako dok,rasparene, ne bi završile na ognjištu, i sad se na njima još,na kraju, i nešto svarilo,ispeklo ili podgrijalo(a tople su bile pod nogom kad si imao vremena da to primijetiš, kao da je drvo javorovo ili jelovo još pamtilo svojom srčikom sunčanu vatru s neba u krošnju, i mlake šumske sokove u žilicama).
I mogle su biti ovako gosposne,sedefli,a i one sasvim obične,od malo drveta i još manje kože, ni danas se ne moraju postidjeti najljepšeg mermera a kamoli kakve skromne svoje zamjene koja se, doduše, i ne zove kao one jer – samo su nanule nanule(ili nalune).
Izvor:Bosanska sumejja,novembar/decembar 2003.
Izbor:Kemal Mahić