Koliko je on, osuđeni ratni zločinac pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, zaustavio bioloških satova djece u Sarajevu, Srebrenici, Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine? Samo u Sarajevu je ubijeno 1601 dijete!
Pitam sve one sa ribljim pamćenjem, kojima je taj strašni zločin genocida, poštapalica negiranja postojanja Bošnjaka i svega onog što ih čini narodom međunarodno priznate, nezavisne Bosne i Hercegovine.
Gdje su kosti, ne mezari, nego kosti, petnaestoro djece iz porodice Fikreta Bačića ubijenih u selu Zecovi kod Prijedora? Gdje su kosti na stotine i stotine ubijene bošnjačke djece, koju je zločinac ubio ili naredio da se ubiju, i tako se svetio Turcima, kako je to zlikovac izjavio u kameru samo koju minutu nakon zločina?
“Bosanski mesar” kako ga u svom romanu “La hija del Este” (“Kći s Istoka”) naziva španska spisateljica Clara Usón, pišući roman o njegovoj kćerki Ani, zaslužuje li da mu se ime spomene?
“Drugo lice, koje mu je bilo zaklonjeno sjenom i koje njegova kći nije poznavala, bilo je lice čovjeka koji je ubijao ljude, uključujući djecu, žene i starce. Možda je to lice u sjeni Ana otkrila u Moskvi? Je li ondje gledala televiziju, čula nešto o svom ocu? Ili joj je neko nešto ispričao? Je li se ubila zato što nije mogla podnijeti teret, a to je biti kćer “Bosanskog mesara”, u svome zapisivanju zaključuje autorica. Ostat će puno tajni za jedan nevini izgubljeni život. Činjenica da je digla ruku na sebe, zaustavila mladi život napredne studentice medicine, ne ostavlja me ni trunku ravnodušnim, makar to bila i kćerka najvećeg krvnika, vojskovođe zla.
“Poručujem deci i djeci,
da ne slušaju puno starije kada im nude istoriju ili ti povijest pisanu krvlju nevinih ljudi. Ne slušajte ni očeve koji se raspištolje u bolesti svoje muškosti, a od očinske ljubavi ostave samo pištolj. Ja sam tako htjela, ja sam silno željela da se zaljubim u rijeku. Tamo na njenom izvorištu i mjestu rođenja mojih predaka, a zovu je Nera Etva (Božiji dar). Odveli su me u drugi grad, na drugu reku. Nisu me pitali da li želim!
Pored te reke ima Studentski park, sagrađen na muslimanskom groblju. Preko reke, u blizini parka ima most. Zovu ga Brankov. Njegov stub na desnoj obali postavljen je na mjesto gdje je nekad bila Liman džamija. U toj džamiji su juna 1862.godine, nakon izmišljenog incidenta, zatvoreni Bošnjaci i Albanci islamske vjere, ljudi, žene i djeca i živi spaljeni. Kažu da se još mogu čuti krici nevinih žrtava. Svake godine sa tog mosta dogodi se oko četrdeset pokušaja samoubistva. Mnogi se ubiju! Sa tog mosta u reku, bacio se Branko Ćopić, najbolji pisac lektira iz moga djetinjstva. Nije mogao gledati mržnju! Otišao je među zvijezde noseći pero iz kojeg je izviralo sunce. Iza dragog pisca na mostu je ostao mrak!
Nisam mogla odlaziti u Studentski park, niti na most, koji se nije zvao po piscu mojih lektira. Htjela sam da se zaljubim u rijeku, onu zelenu koja još nije ljudska grobnica. Htjela sam da volim ljude. Otac je izabrao mržnju, i bio vojskovođa na čelu vojske koja ubija djecu. Ubijao ih je samo zato što su Bošnjaci muslimani, a neko mu u istoriji krivo napisao lekciju da su to mrski Turci kojima se treba osvetiti. Otputovala sam do Moskve da upoznam istinu, jer je u Beogradu,gradu mog studiranja, nije bilo. Tamo sam saznala da je rijeka Drina bila ponovo grobnica Bošnjaka, baš kao u II svjetskom ratu. Saznala sam da po šumama i livadama niču njihove kosti. Ovoga puta su to učinili vojnici zla koje je predvodio moj otac. Onaj isti, koji je djeci u Srebrenici, kroz žicu dijelio čokolade “TOBLERONE” a potom ih pobio. Zato odlazim!
Daleko od onih što istoriju pišu krvlju. Onih što su i Đorđa rukom Miloša obojili u crno. Onih, što su veličali Miloševića, da bi ga danas nosili kao sramotu. Onih što mrze da bi živjeli, i mit je smisao njihovog življenja, a zlo opravdanje njihovog postojanja. Ja nisam rođena da bi nosila ordenje zla. Zato odlazim tamo daleko! Tamo ću voljeti zelenu rijeku. Neću tragati za mostom koji se zove Brankov, čiji je stub na ruševini Liman džamije u kojoj su spaljeni živi ljudi. Ne, ja ću preko zelene rijeke pružiti ruke, i sačekati ruke prijateljstva sa druge njene obale, da zajedno gradimo most.”
Ovako bi pisalo u dnevniku Ane Mladić, najbolje studentice medicine koja nije mogla nositi teret svog oca. Nije ga stigla napisati! Zbog onih što iz škola izbacuju poučne lektire pravilnog odrastanja. Zbog onih što pišu istoriju ili ti povijest krvlju nevinih, žive u mitovima i naslađuju se zlom. A najviše zbog onih, koji nauče da budu vođe vojske koja ubija djecu. Pištoljem oca zločinca, najvećeg balkanskog krvnika, ubila se Ana Mladić. Draga djeco, dok hodate Bosnom i Hercegovinom ne gazite cvijeće. Iz zemlje još niču kosti ubijene djece!? Ta djeca nemaju svoju Anu Frank!
Said Steta
Novinar i publicist