Pisani dokumenti potvrđuju da je najmanje 250 godina (od 1610. do 1878. godine, sa prekidima zbog ratnih pustošenja, kadija stolovao u ljupkom gradu i da je Ljubuški u tim godinama bio najznačajniji grad u Zapadnoj Hercegovini. To su priznale i austro-ugarske vlasti; ljubuškom kotaru pripali su Čapljina i Posušje 1878. godine i već 1883. godine prošla je cesta od Mostara do Ljubuškog i danas u funkciji.
Samostalan ljubuški kadiluk postojao je ranije nego što se do danas tvrdilo. Prema izvornim turskim dokumentima pohranjenim u knjižnici makarskog samostana koje je preveo ugledni naučnik Hazim Šabanović, samostalni ljubuški kadiluk se spominje prvi put 25. aprila 1611. i 1612. kada se u njegovom sastavu bili samostan u Zaostrogu i selo Brist i 1619. 1627. godine u dva fermana sultana kadijama Ljubuškog. Detaljnom analizom prevedenih izvora cijenjena Dijana Pinjuh je utvrdila da je ljubuški kadiluk osnovan najvjerovatnije 1610.godine.
Nepodudarnosti postoje i u datumu ukidanja ljubuškog kadiluka. Prema navedenim izvorima, ljubuški kadiluk postojao je 1685. godine i ukinut je za vrijeme trajanja ili nakon Bečkog rata (1683-1699). U toku tog rata Mlečani su u više navrata napadali na Ljubuški i konačno ga osvojili i devastirali. Ljubuške izbjeglice vratile su se u svoje razrušene domove nakon sklapanja više ugovora Turaka i Mlečana o razgraničenju 1701. godine kada je Ljubuški ponovo pao u osmanske ruke. Mletačko osmanskim ratom od 1714. do 1718. (Drugi Morejski rat, Osmi tursko-mletački rat odnosno posljednji sukob Presvijetle republike Venecije i Osmanskog carstva) Imotski i dio imotskog kadiluka pripao je Dalmaciji, a od dijela imotskog kadiluka koji je ostao u osmanskim rukama 1717. godine formiran je kadiluk Imotska bekija sa sjedištem u Ljubuškom. (1)
Pisani dokumenti potvrđuju da je najmanje 250 godina (od 1610. do 1878. godine, sa prekidima zbog ratnih pustošenja, kadija stolovao u ljupkom gradu i da je Ljubuški u tim godinama bio najznačajniji grad u Zapadnoj Hercegovini. To su priznale i austro-ugarske vlasti; ljubuškom kotaru pripali su Čapljina i Posušje 1878. godine i već 1883. godine prošla je cesta od Mostara do Ljubuškog i danas u funkciji.
Na osnovu višestoljetnog postojanja ljubuškog kadiluka mogao bi se očekivati i relativno veliki broj sačuvanih sidžila ljubuških kadija. Sidžil je osmanska sudska knjiga (djelovodna knjiga, protokol, registar, zapisnik) kadije u kojoj su zavedeni svi sudski akti vezani za rad u njegovoj nadležnosti. Odlikuje ga bogata i izuzetno raznolika zbirka dokumenata – vjerodostojnih izvora za proučavanje historije pojedinih mjesta i krajeva.
Na našu veliku žalost, sidžili ljubuških kadija nepovratno su nestali, osim jednog, nepotpunog iz 1788. godine. Da li se poneki još krije u nekoj arhivi teško je reći, ali nada vazda postoji. Da su oni zaista postojali potvrđuje nekoliko istraživača, među kojima prvo mjesto pripada vrlo uglednom Hazimu Šabanoviću.
Prema Hazimu Šabanoviću u arhivu Orijentalnog instituta u Sarajevu 1950. godine bile su pohranjene 54 knjige sidžila kadiluka u Bosni i Hercegovini iz 17., 18. i 19. stoljeća, među kojima, od broja 11. do broja 20. deset sidžila ljubuškog kadiluka. Od njih je samo jedan kompletan (br. 13.), a ostali su u fragmentima. Potiču iz ovih godina:
Br. 11 iz 1735 – 1778 godine; odlomci nekoliko sidžila.
Br. 12. iz 1735 – 1736 godine i 1781. godine.
Br. 13 iz 1750 – 1756 godine; kompletan.
Br. 14 iz 1736 – 1760 godine; samo odlomci.
Br. 15 iz 1773 – 1781 godine; potpun.
Br. 16 iz 1775 – 1784 godine i 1794. godine; odlomci.
Br. 17 iz 1786 – 1788 godine; odlomci.
Br. 18 iz 1786 – 1799 samo odlomci.
Br. 19 iz 1789 – 1790 godine; samo odlomci.
Br. 20 iz 1853 – 1854 godine; potpun. (2)
Zbirku sidžila na Orijentalnom institutu u Sarajevu, odnosno protokola mjesnih sudova, uništenu u posljednjem ratu, sačinjavalo je 1977. godine 66 sidžila ili njihovih fragmenata iz perioda od 17. do 19. stoljeća. Među njima je bio i jedan sidžil ljubuškog kadije iz 1788.godine. Tako je od poznatih 10 sidžila ljubuških kadija, ostao samo jedan i to oštećen i nekompletan. (3)
Orijentalna zbirka Arhiva Hercegovine posjeduje, pored 12 originalnih sidžila mostarskih kadija i sidžila kadija iz drugih hercegovačkih kadiluka i jedan sidžil ljubuškog kadije iz 18. stoljeća. Taj sidžil nije preveden. (4)
Samo je blaga utjeha da postoji kratak prevod fragmenata iz više sveski sidžila ljubuških kadija u ostavini r. Hivzije Hasandedića. Fotokopije tog prevoda (svega pet stranica) nalaze se u zbirci Acta turcarum Arhiva Hercegovine u Mostaru, arhivu Muzeja Hercegovine u Mostaru i u posjedu Ahmeta S. Aličića. (5)
- Dijana Pinjuh. Osnivanje sudbenih jedinica (kadiluka) u Imotskom i Ljubuškom. Prilozi 42 Sarajevo, 2013, 35 – 42.
- Šabanović H. Turski diplomatični izvori za istoriju naših naroda. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslavenskih naroda pod turskom vladavinom 1950 I, 117 – 149, Orijentalni institut Sarajevo 1950.
3.Spaho H. Dž. Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu, Prilozi za orijentalnu filologiju XXV/1975. Orijentalni institut Sarajevo 1977, 45 – 56.
- Zahirović Š. Sidžil mostarskog kadije iz 1787 – 88. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju 1994 – 1995, 44 – 45.
- Mulić J. Hercegovina, drugi dio, Vojna i upravna jedinica Osmanskog carstva, Knjiga 2.2. Muzej Hercegovine Mostar, Mostar 2007, p. 516. (5)
Halid Sadiković