Puste su ulice moga grada
ponoć je prošla, samo svijeće sjaju
ostali smo sami, sad mi možeš reći
koga više boli, rodni zavičaju.
Sjećaš li se, kad sam dijete bio
po tebi sam trčao, u tami se sakrivo,
sjećaš li se, kad sam dječak bio
i klupe stare na kojoj sam sjedio.
Prazne su ulice, s tišinom pričam
samo vjetar noćas šapće moje ime,
da, sjećam se sine, svakog tvoga koraka
duboko u meni utkano je vrime.
Sjećaš li se jeseni, kad su kiše lile
plakao sam na sred ceste, drhtao od zime,
strah me bilo, u tuđinu poći
lutao sam tako gradom sve do pola noći.
Znadem dijete svaku tvoju ranu
svakim danom gubim djecu i tonem u tamu,
prazne kuće godinama pate
djece nemam da mi radost vrate.
Ponoć prošla, kako da se smirim
sam s gradom pričam, a nemir se širi,
mene boli stara uspomena
gradu teško što me kući nema.
16.08.2019, Ljubuški
