SAM S GRADOM PRIČAM, Jozo Krajinović

Puste su ulice moga grada

ponoć je prošla, samo svijeće sjaju

ostali smo sami, sad mi možeš reći

koga više boli, rodni  zavičaju.

Sjećaš li se, kad sam dijete bio

po tebi sam trčao, u tami se sakrivo,

sjećaš li se, kad sam dječak bio

i klupe stare na kojoj sam sjedio.

 

Prazne su ulice, s tišinom pričam

samo vjetar noćas šapće moje ime,

da, sjećam se sine, svakog tvoga koraka

duboko u meni utkano je vrime.

 

Sjećaš li se jeseni, kad su kiše lile

plakao sam na sred ceste, drhtao od zime,

strah me bilo, u tuđinu poći

lutao sam tako gradom sve do pola noći.

 

Znadem dijete svaku tvoju ranu

svakim danom gubim djecu i tonem u tamu,

prazne kuće godinama pate

djece  nemam da mi radost vrate.

 

Ponoć prošla, kako da se smirim

sam s gradom pričam, a nemir se širi,

mene boli stara uspomena

gradu teško što me kući nema.

 

16.08.2019, Ljubuški

 

1295 Posjeta 1 Posjeta danas