Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, …
… 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most.
Na današnji dan prije 22. godine, 18. novembra 1991, osnovana je tzv. hrvatska zajednica ”Herceg-Bosna” koja je 28. avgusta 1993. prerasla u samoproglašenu tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HZHB), javlja Anadolu Agency (AA).Prema tadašnjim odlukama, tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu su činile općine Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Ravno i Dobretići.
Hrvatski narodni sabor BiH iz Mostara danas je čestitao Hrvaticama i Hrvatima “dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne” te ih pozvao da ”na današnji dan zajedno ponosno istaknU hrvatske barjake”. Saopćeno je da je HZHB bila ”politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”.
”Osnovana je od strane političkog vrha Hrvata u BiH kao odgovor srpskoj agresiji na hrvatski narod i BiH. Slaveći s ponosom 18. studenoga, Dan Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uz sjećanje na Vukovar i Škabrnju, te sve sinove hrvatskog naroda koji su položili živote u obrani domovine, prisjećamo se trnovitog puta koji smo morali proći devedesetih godina i povijesne borbe za opstojnost hrvatskog naroda u BiH i za samostalnost Hrvatske. To je veliki put kojega trebamo biti svjesni i na njega biti ponosni”, saopćeno je.
U pomenutom saopćenju se dodaje: ”Također znamo i svjesni smo da vlastitim trudom ujedinjeni, korištenjem svih potencijala, otvaranjem i rješavanjem hrvatskog pitanja možemo osigurati budućnost za nas i našu djecu u zemlji u kojoj živimo, za koju smo se borili i koju volimo.”
Ideja tzv. Herceg-Bosne na čijem je čelu bio Mate Boban rezultirala je međunarodnom oružanim sukobom u kojem je učestvovala i Republika Hrvatska, što je potvrđeno, uz ostalo, prvostepenom presudom Haškog tribunala iz maja ove godine kojom su šestorica bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Iza te tvovrevine su, dakle, ostali smrt, logori, zlostavljani ljudi, uništena sela i gradovi, te narušeni hrvatsko-bošnjački odnosi koji se tek sad polagano popravljaju.
Jednoglasnom odlukom sudija 29. maja ove godine bivši premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskoj vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Kako je konstatirano, sukob između HVO i Armije bio međunarodnog karaktera. Dokazi su potvrdili da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Suci su, također, utvrdili postojanje ”udruženog zločinačkog poduhvata” čiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelomično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.
Prema presudi Haškog tribunala, dokazi pokazuju da su već u decembru 1991. godine članovi rukovodstva tzv. HZHB predvođeni Matom Bobanom i čelnici Hrvatske na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom ”ocijenili da je za ostvarenje tog cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Herceg Bosni”.
Iz dokaza se, prema presudi, vidi da su od sredine januara 1993. godine čelnici HVO i Republike Hrvatske imali namjeru da učvrste kontrolu na području na koje su smatrali da ”polažu pravo”, te da započnu njegovo etničko čišćenje kako bi ono postalo većinski ili gotovo u cijelosti hrvatsko. Uslijedile su vojne kampanje praćene iseljavanjem Bošnjaka i preseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu kako bi se ojačalo prisustvo Hrvata u tzv. HB. To potvrđuju i Tuđmanovi stenogrami gdje se neki od lokalnih čelnika iz Hercegovine hvale predsjedniku Hrvatske da ”od Bune do Stoca više nema muslimana”.
Zaključeno je da brojni zločini koje su snage HVO počinile nad Bošnjacima od januara 1993. do aprila 1994. godine ukazuju na očigledan “obrazac ponašanja”. U većini slučajeva zločine “nije nasumice počinila šačica neorganizovanih vojnika”. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali bošnjačko stanovništvo iz ”Herceg Bosne”.
Presudom su potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera tzv. Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam hercegovačkih općina, i to: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu.
Napad HVO-a na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, Novom Travniku, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica u Mostaru. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.
Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.
Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka, gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf tokom kojih je stradalo na stotine osoba.
Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most. Iako je Stari most ocijenjen kao legitimna meta, jer ga je koristila Armija RBiH, to ne umanjuje težinu izvršenog urbicida.
Prema presudi Prliću i ostalima napisanoj na ukupno 2.629 stranica i objavljenoj u šest tomova, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata su, uz ostalo, osiguravali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu i uspostavili sistem protjerivanja Bošnjaka putem ubistava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zlostavljanja civila u zatvorima i logorima.
Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček. Inače, sporazum je doveo do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je podijeljena između dvije susjedne zemlje.
(Slobodna Bosna)