PAZI SE, SINE, SULO
U procesu koji je zapisan u „KNJIZI MRTVIH“, oprostili smo se od našeg sugrađanina i komšije, sina rah.Sume (rođ.Sadiković) i rah. Smaje Mušića.Vijest je bila neočekivana, ali ako je „smrt bliža od jake za vratom“, onda nas više ništa ne iznenađuje. Kada bi mogli (opet!) birati komšije u našim seobama, opredijelili bi se za društvo sa našim Sulom i njegovom familijom.
Utoliko smo tužniji što više nećemo imati priliku da nešto biramo,jer je sadašnji trenutak „svijeta“ takav da moraš u svemu biti skeptik kako bi opstao bilo gdje.
Sulo je zračio intelektualošću,informiranošću(kupovao je više novina,a ne samo „biltene“),radošću,znanjem,humorom,humanošću i bila nam je čast pozdraviti ga a nakon toga i „progovoriti koju“ sa osobom koju smo uvažavali kao poklon Gospodara „živih i mrtvih“.
Pošto smo ostali bez mnogo čega,gubitak Sule doživljavamo kao slijed događaja koji se „nižu na traci“ ljudske egzistencije.
Iz arhiva Sulinih priča iz djetinjstva citiram(prepričavam“),po sjećanju,njegovu priču kako je Sulo shvatio da bez škole i učenja,ljudski život nema smisla:
Sulo je nakon završene Osmogodišnje škole u Ljubuškom,upisao Srednju poljoprivrednu školu u Imotskom,gdje je pohađao prvi razred.Kada se završila školska godina Sulo je došao u Ljubuški.Otac Smajo ga je upitao:“Sine Sulo,kako si završio prvi razred u Imotskom?Sulo se uzvrpoljio,zacrvenio i konačno progovorio:“Mene u školi u Imotskom ne vole profesori,pa nisam mogao sa uspjehom završiti prvi razred“.
Otac Smajo je potom rekao:“Sine,Sulo,sutra idemo u polje(Beriš) da „vršimo“ žito“.Pošto je bio ljetni period krenuli su sutradan prije zore.Prije polaska su opremili konja koji će uz njihovo učešće „vršiti žito“.
Kada je krenuo proces „vršidbe žita“,Sulo je naprijed,vodio konja,a otac Smajo je bio iza konja sa kandžijom u ruci.Smajo bi „pucnuo“ konja da ubrza proces vršidbe,ali bi svako malo „zakačio“ kandžijom Sulina leđa,ramena,ruke…
Smajo bi onda uzviknuo:“Pazi se,sine,Sulo…pa opet,pa opet…A dug ljetni dan.Suli je tada na um padao Imotski i profesori koji ga „ne vole“…Kada su stigli kući,kasno uvečer,Sulo je „poletio“ u krevet nakon 18 sati rada u polju.Opet je,Smajo,progovorio:Sine,Sulo,treba rastimariti konja,da se i on odmori!
Sulo,svjestan svoga neuspjeha u Imotskom,je legao tek nakon odrađenih poslova oko konja.Tek tada je mogao“rahat“ legnuti u krevet.
Na svoju i našu radost Sulo je shvatio da mora učiti i postati na kraju ono što je i postao:dipl.ing.agronomije
Kao stručnjak u svome poslu zaposlio se u Duhansku stanicu Ljubuški,pa je uskoro određen kao stručnjak u program Agencije FAO pri Ujedinjenim narodima da svoje iskustvo prenese u Etiopiju,kao priznati ing. Agronomije.
Kada je određen za Etiopiju,svjedoci smo da je ing.Sulejman praktično sam naučio englesko jezik.Uvijek smo ga tada viđali u Starom hotelu,u „Parku“,u „Radničkom“ sa rječnicima i gramatikama engleskog jezika,jer u Ljubuškom nije bilo profesora engleskog jezika.Po povratku iz Etiopije.Sulo je formirao „školu za engleski jezik“ u našem gradu i ulici.
Nakon smrti majke,Sulejman je preuzeo odgovornost za teško bolesnu sestru Ajšu(koja je upisala moju grupu-historija-na Filozofskom fakultetu u Sarajevu),ali nakon pojave bolesti bilo je potrebno kućno liječenje.Sulejman je položio ispit sestrinske ljubavi,humanosti jer je uvijek bio pravovremen u zaštiti njenog zdravstvenog stanja,gdje je bila potrebna fleksibilnost,brižnost,ljubav,trpeljivost…Možda se zbog toga Sulo nije oženio čime je žrtvovao svoje potomstvo i potrebnu ljubav…
Ovim je Sulo „izučio“ sve rekate,tarikate i sure svoje vjere ali praktično.
Sulo je,možda,posljedni svjedok uklanjanja Natpisa na džamiji Nesuh age Vučijakovića u Ljubuškom(Stari grad) koji je odnesen u Ravell(Italija) 1943 od strane italijanskih fašista.Tu je živjela familija Mušić a Sulo je kao dječak gledao otimačinu kulturnog blaga sa džamije na Starom gradu.
Ostaje čast da smo živjeli u istom vremenu i istom prostoru sa časnim Sulejmanom(Sulom) Mušićem.
Smatramo ga budućim dženetlijom po zaslugama iz ovozemaljskog života.
Kemal Mahić