Tokom jučerašnjeg obilježavanja Dana logoraša BiH, koje je održano ispred nekadašnjeg zloglasnog logora Sušica u Vlasenici, odvijala se prava drama.
Rabija Džodžaljević iz Vlasenice, koja je preživjela etničko čišćenje i izgubila 13 članova porodice, prepoznala je policajca Sinišu Miljanića, koji bi se mogao dovesti u vezu sa nedjelima počinjenim 1992. On je sa kolegama obezbjeđivao skup logoraša u Sušici.
Od policajca koji je u obezbjeđenju tražim da napusti ovaj skup. Imao je obraza i karaktera učestvovati u genocidu i zločinu, a danas su ponovo žrtve oborene glave prošle pored njega. To su današnji čuvari javnog reda i mira u RS-u, kazala je tokom svog obraćanja Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena žrtva rata, koja je nakon održanog govora, zajedno sa Rabijom, krenula u potragu za policajcem.
Nakon deset minuta, policajac nije pronađen. Prema riječima Hasečić, pobjegao je u šumu. Cijelu situaciju smirio je Muamer Ferhatović, zamjenik komandira Policijske stanice u Vlasenici, kojeg su kolege pozvale da pomogne u rješavanju ovog nemilog incidenta.
– Pošla sam prema njemu sa jednom od žrtava da ga slikam, uspjela sam ga dva puta s leđa snimiti. Završio je negdje gore u šumi, kazala je Hasečić.
Inače, jučerašnjem obilježavanju prisustvovalo je nekoliko stotina bivših logoraša iz cijele BiH, predstavnika vlasti, Islamske zajednice i brojnih udruženja. Među prisutnima je bio i Šećan Salkić iz Bratunca. On je tokom agresije na BiH prolazio torture u Kravici kod Bratunca, SUP-u u Vlasenici, starom zatvoru u Vlasenici te u Sušici i logoru Batković.
– Danas se pitam da li je moguće da sam ja sve to mogao da izdržim i preživim. Ali, eto, preživjelo se. Ostala je trajna posljedica. Svake noći ubijanje. Ovo je rađeno smišljeno i planski. Nismo mi sami sebe ubili. Ne može se više njima ni oprostiti, ni zaboraviti. Imam tri sina. Ja ću ih učiti da nema zločincu više oprosta, ni zaborava. Guja kad ujede jednom, ti se te guje moraš čuvati dok si živ, ispričao nam je Salkić, dodajući da su logoraši u našoj zemlji zaboravljeni.
Vlaseničanka Sedžida Hadžić je ovaj grad napustila 9. decembra 1992. godine. Prije toga je prošla sve torture, silovana je, a izgubila je dva brata, koji nisu bili ni oženjeni.
– Braća Muhamed i Mehmed su u logor Sušica dovedeni zajedno sa majkom Feridom. Mlađi brat Mehmed je sedam dana bio ovdje. Sedmi dan je sa još devet logoraša odveden na Pelemiše, pod izgovorom da se pokosi neka trava. Međutim, trava se nije pokosila. Prije dvije godine nađene su četiri bratove kosti. Drugi brat Muhamed nikada nije nađen, ispričala nam je jučer Sedžida.
Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, izjavio je da su logoraši jedina kategorija koja je proistekla iz proteklog rata, a da uopšte nije priznata u zakonu.
– Nažalost, to je tako. Prije svega ne razumijemo zvaničan stav politike u BiH kada je u pitanju odnos, ovakav kakav jeste, prema žrtvama torture, prema bivšim logorašima. Ono što mi možemo uraditi je da se što bolje organizujemo, da izvršimo pritiske kada je u pitanju vlast, s ciljem donošenja zakona o žrtvama torture u 2013. godini, jer više nemamo vremena za čekanje, kazao je Mešković.
Obaveza
Obilježavanju Dana logoraša prisustvovao je i Svetozar Pudarić, potpredsjednik FBiH.
– Tišina u ovom hangaru i jauk ljudi koji su preživjeli logor, sve nas koji možemo bilo šta učiniti obavezuje da to što je počinjeno prenesemo svima, svojoj djeci i mladim naraštajima, da se ni najmanji dio onoga što je ovdje bilo ne ponovi, kazao je Pudarić.
Nakon obraćanja i polaganja cvijeća ispred hale nekadašnjeg logora, učesnici su pješke otišli do Hajrija džamije, gdje su klanjali podne-namaz. Potom su svi zajedno otišli do šehidskog mezarja Rakita, gdje su odali počast žrtvama iz 1992. godine.
(Oslobodjenje)