Mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine 19. oktobra 1990. godine donijelo je odluku da se naoružanje i vojna oprema TO BiH preda u vojne magacine JNA, čime su Bošnjaci i djelimično Hrvati faktički bili razoružani. Nakon izbora novog Predsjedništva Alija Izetbegović je kao njegov predsjednik uporno pokušavao opozvati odluku prethodnog saziva Predsjedništva i vratiti barem dio oružja koje je JNA zaplijenila od TO. Kakva je bila uloga Teritorijalne odbrane BiH?
Još 1988. godine upravljački vojni vrh je preimenovao Generalštab JNA u Generalštab Oružanih snaga, što je bilo protivustavno. Bio je to, faktički, vojni puč kojim je Teritorijalna odbrana, kao republička oružana sila, nezakonito potčinjena saveznim organima. Predsjedništvo SFRJ, na čijem se čelu tada nalazio Raif Dizdarević, moralo je reagirati na ovo. Međutim, nije reagiralo – i ne samo da nije, već su naredne – 1989. godine unaprijedili sve one oficire koji su u toj “reformi” učestvovali!
Tada je došlo do reorganizacije Teritorijalne odbrane SR BiH, prilikom čega su se pojavili i “viškovi” naoružanja, koji su potom završavali u magacinima JNA. Ni to nije bilo dovoljno, pa je 14. maja 1990. godine Generalštab izdao naredbu da se cjelokupno oružje TO “radi čuvanja” prenese u magacine JNA. Ova naredba je spuštena 1. vojnoj oblasti (čiji je komandant bio general Spirkovski), a zatim su se naredbe dalje spuštale, iz dana u dan, kao da je sve već unaprijed bilo pripremljeno. To je vrlo značajna indikacija da se radilo o prethodno dobro
osmišljenom i pripremljenom planu.
Konačno, na mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine 19. oktobra 1990. godine donijelo je odluku da se naoružanje i vojna oprema TO BiH preda u vojne magacine JNA, čime su Bošnjaci i djelimično Hrvati faktički bili razoružani. Odluka Predsjedništva SR BiH o razoružavanju TO je, u najmanju ruku, bila kukavički čin, za mnoge – izdaja Bosne i Hercegovine.
Posljedice su bile dalekosežne. JNA i srpski nacionalisti su bili ohrabreni u daljnjem otimanju narodnog oružja, a žrtve svega će na kraju najviše ispasti Bošnjaci.
Predsjedništvo SR BiH: saziv koji je 19. 10. 1990. donio izdajničku odluku o oduzimanju oružja TO SR BiH. Prvi red: Emina Zaimović, dr. Nikola Filipović, Esad Horozić; drugi red: Muhamed Berberović, Nijaz Mutevelić, Obrad Piljak, Mladen Ivanić i Branko Ekert.
Generali Miloš Bajčetić i Muharem Fetahagić: sprovodili su odluke Predsjedništva SR BiH i Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu.
Poslije ove sramne odluke Predsjedništva, TO je na svim nivoima krenula oduzimati oružje od raznih subjekata, kako bi do uspostave nove vlasti, birane na prvim demokratskim izborima, završili taj kukavički poduhvat.
Time je i državi Bosni i Hercegovini faktički navučena omča oko vrata. Naredbom Republičkog štaba TO SR BiH (str. pov. br. 06/1-79-121 od 23. 10. 1990.) se nalaže: “OkŠTO (GRŠTO) organizovano će izvršiti izuzimanje i prikupljanje cjelokupnog naoružanja (sem oruđa preko 12,7 mm), municije i MES od društvenih i javnih preduzeća i ostalih subjekata ONO i DSZ do 10. 11. 1990. godine.” Okružni štabovi Teritorijalne odbrane, te Gradski štab TO Sarajevo su odmah, sa već pripremljenim naredbama, krenuli u razoružavanje, a time faktički i uništavanje Teritorijalne odbrane SR BiH, odnosno odbrambenih kapaciteta Bosne i Hercegovine uopće.
U januaru 1991. godine preuzeo sam funkciju sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu općine Centar Sarajevo. Izvještaje su mi tada podnijeli pomoćnici sekretara Asim Memišević i Dino Karić. Upoznali su me da je, između ostalog, naredbom Gradskog i Općinskog štaba TO SR BiH iz ovog Sekretarijata oduzeto 15 automata “Thompson” američke proizvodnje i četiri automatske puške sa municijom. I u drugim serketarijatima za narodnu odbranu oduzeto je naoružanje, vlasništvo općina i grada Sarajeva.
Naoružanje, odnosno materijalno-tehnička sredstva Teritorijalne odbrane SR BiH (TO) bila su 1988. godine smještena u 632 razna objekta i skladišta čiji je broj kasnije povećan na preko 700 objekata. U ovim objektima se čuvalo: 269.356 cijevi streljačkog naoružanja, 16.240 minobacača kalibra 60 – 120 mm, ručnih bacača i protivavionskih topova, 211 protivavionskih i protivoklopnih raketa i 84.724.089 komada metaka za streljačko naoružanje, 580 tona minsko-eksplozivnih sredstava i municije kalibra preko 14,65 mm i preko 2000 komada radio-stanica, telefona i drugih materijalno-tehničkih sredstava.
Naoružanje TO grada Sarajeva bilo je smješteno u 133 objekta (lokacije) na teritoriji grada. TO grada Sarajeva 1987. godine je imala 40.447 opremljenih i naoružanih pripadnika, organizovanih u šest partizanskih brigada TO, lahki artiljerijski divizion protivvazdušne odbrane i minobacački divizion 120 mm, uz TO deset gradskih općina, te štabove i jedinice radnih organizacija na teritoriji grada. TO grada Sarajeva bila je opremljena protivoklopnim raketama „Maljutka“ i protivavionskim raketama tipa „S2M“. Sve jedinice bile su snabdjevene sa velikim brojem borbenih kompleta municije za pješadijsko i artiljerijsko naoružanje. Pored toga, raspolagali smo sa ogromnom količinom minsko-eksplozivnih sredstava.
Naređenjem komande 1. vojne oblasti od 15. 05. 1990. godine, komande korpusa JNA sa odgovarajućim štabovima Teritorijalne odbrane (TO) izuzeli su naoružanje i municiju od TO.
U nečuvenoj otimačini i pljački oružja i municije, koji su pripadali narodu, učestvovali su pored gradskog komandanta TO i općinskih komandanata TO, komandanti korpusa, naelnici štabova, kao i načelnici za bezbjednost u korpusima i drugi komandni oficiri. U ovoj otimačini narodnog oružja, do tada čuvanog u magacinima TO, učestvovala je i komanda Četvrtog sarajevskog korpusa.
Opljačkano naoružanje je smješteno u magacine JNA, koja ga je nakon toga predala tzv. srpskoj TO, srpskim paravojnim formacijama, tzv. Vojsci Republike Srpske i sl. Bošnjaci, manje i Hrvati, ostali su bez oružja i mogućnosti da se efikasno brane. Oduzeto naoružanje Teritorijalne odbrane sa područja Sarajeva iz magacina TO je smješteno u magacine JNA (Koran, Faletići, Hadžići, Krupačka Rijeka, Semizovac, Misoča i Lukavica).
Ova faza oduzimanja oružja okončana je 21. 05. 1990. godine. Naknadno je oteto preostalo naoružanje, protivavionsko oružje i viškovi oružja, i to do decembra 1991. godine. Odgovorni za oduzimanje narodnog oružja iz magacina TO imaju imena i prezimena, ali nema, po svoj prilici, hrabrosti a još manje savjesti da se suoče sa istinom. Nažalost, neki od istih za pljačku oružja iz magacina TO optužuju čak i rahmetli predsjednika Izetbegovića, što je notorna laž.
U jednome od narednih zapisa saznat ćete ko je učestvovao u pljački protivavionskog oružja u vlasništvu Teritorijalne odbrane.
Nakon izbora i konstituiranja novog Predsjedništva Alija Izetbegović je kao njegov predsjednik uporno pokušavao opozvati odluku prethodnog saziva Predsjedništva i vratiti barem dio oružja koje je JNA zaplijenila od TO.
Nažalost, u Predsjedništvu su tada, voljom većine građana srpske nacionalnosti, sjedili predstavnici SDS-a, a Biljana Plavšić je bila i predsjednica republičkog Savjeta za narodnu odbranu.
Sjećam se jedne epizode s kraja novembra 1991. godine, kada sam predsjednika Izetbegovića upoznao sa naredbom Republičkog štaba TO SR BiH (pov. br. 06/2-48-74 od 26. 11. 1991.) u vezi sa povlačenjem i predajom viškova naoružanja i municije, kao i planom dinamike prevoženja viškova naoružanja. Predsjednik Izetbegović je u prisustvu ministra odbrane Republike Bosne i Hercegovine Jerke Doke zatražio od mene da napišem prijedlog akta o vraćanju oduzetog oružja Teritorijalne odbrane od JNA. U Ministarstvu odbrane sam sa Munibom Bisićem i Omerom Bašićem sačinio prijedlog akta o vraćanju naoružanja u vlasništvu TO iz magacina JNA, u kojem je između ostalog stajalo:
“… (1) ovim se stavlja van snage naređenje RŠtTO SR BiH br. 06/2-48-74 od 26.11.1991. koje se odnosi na povlačenje viškova naoružanja TO, kao nezakonito; (2) Obavezuje se RŠTO da vrati naoružanje TO koje je već povučeno iz magacina TO; (3) Stavlja se van snage zaključak Predsjedništva SR BiH od 19.10.1990. koji se odnosi na predaju naoružanja TO i svi akti doneseni na osnovu tog zaključka…”
Izetbegović je taj prijedlog izložio na sjednici Predsjedništva, ali zbog protivljenja srpskih članova on tada nije usvojen. Nažalost, Gradski štab TO je 2. decembra 1991. uputio naredbu (br. 06/995-1, u potpisu: komadant pukovnik Hasan Efendić) svim općinskim štabovima:
“Na osnovu naređenja RŠTO SRBiH pov. br. 06/2-48-74 od 26.11.1991 godine, a u vezi povlačenja i predaje viškova naoružanja i municije, naređujem:
(1) viškove naoružanja pušaka 7,9 mm i automata 7,62 mm predati VP 2709 Sarajevo. Uz puške 7,9 mm predati 1, a uz automate 2 b/k municije…“
Tek 12. marta 1992. godine, odlaskom članova iz reda SDS-a, stekli su se uvjeti da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine formalno stavi van snage odluku prethodnog saziva od 19. oktobra 1990. godine.
Međutim, tada je već sve bilo prekasno.
Izdvojeno.ba, autor: Nihad Halilbegović