Alija Izetbegović je uvijek i u svakoj prilici isticao ideju Bosne i Hercegovine, kao nedjeljive multietničke države. Još na osnivačkoj skupštini SDA, održanoj 26. maja 1990. godine, između ostalog je kazao:
“Postoje oni koji govore da je Bosna srpska, kao i oni koji tvrde da je Bosna hrvatska. Ali ima i onih – zašto to ne reći – koji sa jednakom agresivnošću tvrde da je Bosna samo muslimanska. Sa jednakom odlučnošću mi odbacujemo sve tri ove tvrdnje. Muslimansko svojatanje Bosne, s obzirom na realnu situaciju, jednako prijeti njenoj dezintegraciji i haosu, kao srpsko i hrvatsko svojatanje. Ostaje nam, dakle, ono da je Bosna i muslimanska i srpska i hrvatska.”
Ističući tu ZAVNOBiH-ovsku formulu, Alija Izetbegović je nagovijestio svoju politiku multietničnosti, od koje nikada nije odstupio. Više puta sam,u narednih desetak godina, razgovarao sa predsjednikom Izetbegovićem na temu Bosne i mogu potvrditi da je do kraja života Izetbegović imao isto mišljenje, a to je da u očuvanju Bosne i Hercegovine multietničnost ima prvorazredan značaj. To je jasno pokazivalo koliko su pokušaji izjednačavanja Alije Izetbegovića (i SDA uopće) sa nacionalističkim snagama koje su se okrenule protiv Bosne i Hercegovine neutemeljeni, pa i uvredljivi.
Izetbegović je princip multietičnosti nastojao sprovoditi i u rukovodnim kadrovima, a posebno u rukovodstvu TO BiH, odnosno Armije RBiH, kao i Ministarstva odbrane, koji su bili i garant opstanka države Bosne i Hercegovine. U to sam se osobno uvjerio na početku agresije kada sam primio poziv iz Kabineta predsjednika Izetbegovića.
Saopćili su mi da po nalogu Predsjednika dođem sa Hasanom Efendićem, komandantom Štaba TO
grada Sarajeva, u Predsjedništvo, u vezi imenovanja komandanta Štaba TO RBiH.
Predsjednik Izetbegović je tada naredio da se u komandni kadar Štaba imenuju i oficiri srpske i hrvatske nacionalnosti.
Bio je to za nas u tom trenutku i dosta velik problem, jer početkom agresije na RBiH nije bilo dovoljno takvog kadra (nismo znali koji su oficiri ostali lojalni i kojima se može vjerovati itd.). General Rifat Bilajac je tada prisutnim kazao da poznaje dvojicu kolega iz Republičkog štaba, pukovnika Stjepana Šibera i pukovnika Jovana Divjaka, te predložio da se s njima obavi razgovor. Nazvao je prvo pukovnika Šibera i objasnio mu naredbu Predsjednika.
Pukovnik Šiber je pitao: “Je li to Alija traži? Je li to njegov prijedlog?”
General Bilajac je odgovorio potvrdno i pukovnik Šiber je odmah prihvatio ponudu.
Poslije su telefonom kontaktirali i pukovnika Divjaka, koji je tražio dan da razmisli i sutradan prihvatio.
Obojica su poslije izvjesnog vremena potpisali lojalnost Republici Bosni i Hercegovini (kao što su to prethodno učinili i svi drugi oficiri u reorganiziranoj Teritorijalnoj odbrani – bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost), a potom su imenovani na odgovorne dužnosti.
Po nalogu predsjednika Izetbegovića, tih je dana i ministar odbrane RBiH Jerko Doko potpisao akt kojim se od Ministarstva odbrane na svim nivoima traži da se postigne “balans” rukovodnih kadrova prema nacionalnoj strukturi u općinama, gradu Sarajevu itd.
Izdvojeno.ba