Prostrano je nebo,pod kojim pravedni Allahu klanjaju;golemo je carstvo,što ga je Allah Padišahu podijelio.Sedam mora dršću pod njegovim nogama;sedamdeset i sedam milneta robuju mu, a sedam stotina sedamdeset i sedam gradova okitili su mu carstvo i,preko toga još,Stambol legao na dva mora i na dva svijeta.Pa u tako prostranom carstvu ima ti i gorostasnijeh planina i čarobnijeh jezera;mudrijeh derviša i lijepih žena;blistavijeh šedrvana i mirisnijeh bahča;visokijeh minareta i niskih toranja…I već što ti nema,i bijesna i pokorna,i instana od svake ruke,i od svakojaka adeta i dina.
E,pa pod tako širokijem krovom,kao što je Padišin,što ti se nije desilo i što ti se neće desiti,i ono što je pisano i ono,Allaha mi,što nigdje pisano nije bilo…“
„Sunce već leglo,na bajrak dzamiji se uznio mali crveni bajračić;top sa kaleta oglasi iftar,a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezane.Hoće da bude lijepa,hladovita noć,a ima li ljepših noći od ramazanskijeh.
Proiftarili smo dobro;ispili po jednu čašu studene vode,pa onda pripalili po jedan duhan…
A u ovim noćima ramazanskim,ako hoćeš da ti prođe san,ako hoćeš da ti prođe noć onako kako je Allahu drago,a ti hajde u Hadzi-Jakuba.
U bahči mu se razgranala lipa,pa onaj miris čisto te uspavljuje,a tu žubori česma;gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje posuto po ćilimu…
A potada,kad akšam padne,kad sve pospi,kad mujezin siđe sa minareta,kad mjesec išeta da prebroji svoje zlatno stado,a prozračna noć,kao jašmak,zavije kasabu,tada…iz onih bahča ozdo,iz Muhamed-begove mahale,čuje se garneta…
Izvija se kroz noć glas njen,čas nisko,čas tiho a čas silno,čas nisko,da se iz dna grudi uzdah kreće,a čas visoko,kao da duša uzlijeće visoko pod oblake da se tamo grli sa zvijezdama;da se okiti noćnim crnilom,da se zagrije Allahovom milošću.“
Izvor:Branislav Nušić,Ramazanske večeri(odlomak)
Priredio:Kemal Mahić