Nedelja, 15.08.1993. Heliodrom
Stojeći u hodniku na prvom spratu zgrade na Heliodromu dovršavamo ”ručak” – slana voda i špageti. Na površini se vide tragovi masnoće. Vani se čuje galama: gori! Gori! Izlazi!
Pođemo prema prozoru, kad ”starosjedioci”, mostarci, povikaše: «Ne prilazi prozoru! Ne gledaj kroz prozor!»
Ne daju da se gleda, pucaće po vama!
Galama jos jača: izlazi, gasi! Izlazi, šta čekate, majku vam!
Neko ispali rafal po zidu i prozorima na drugom spratu. Ne znamo šta da radimo. U to uletiše dvojica bojovnika i istjeraše nas napolje. Postrojiše nas u dva reda, popesmo se na kamion, otvoreni, bez cerade i posjedasmo na pod. Izlazeći iz zgrade, jedan prijatelj nam dobaci: nabite se uz kabinu. Ponekad gađaju velikim kamenjem iz kuća pokraj puta, kad nas voze uzbrdo. Nedavno su pogodili jednog, jedva je preživio.
Dovezli su nas na brdo zapadno od Rodoča. Podijelili su nam metalne ”metle” za gašenje vatre. Prošli smo kroz hladovinu visokih čempresa i izbili na opožareno područje, visoko grmlje i suha trava.
Mlatili smo ”metlama” cijelo popodne, zaokružili veliku površinu i izgledalo je, uspješno obavili prvi zadatak.
Pošli smo nazad kad je jedan od dvojice čuvara predložio: «Hajdemo se ovuda spustiti do ravnice pa ćemo cestom nazad.»
Spuštali smo se pored suhog korita koji je nastavak tunela za odvod viška vode iz Mostarskog blata. Na pola puta stajao je naš glavni čuvar, romske nacionalnosti i brojao nas, 13,14…15… Ja sam bio 16.
Iza mene je bio, sada rahm. Suad Beširović. ”Visoki funkcioner”, glavni čuvar, pokazivao je rukom na Suada i pokušavao se svim silama sjetiti koji broj dođe iza 16!? Taman kad sam htio da mu pomognem, on mahnu rukom i reče uz gorak osmijeh, ma hajde, svi ste tu!
Kad smo se spustili do potoka, dosjeti se čuvar i reče: «Hajde, poredajte se u dvije vrste.»
Poredasmo se, kad, posljednji kolega ostade sam, bez svog para. Nedostaje jedan!
Da su nedostajala dvojica, sve bi bilo u redu, nebi čuvar primjetio!
”Sjedite dole”! Dreknu glavni, skidajući automat s ramena.
”Sad ću vas sve pobiti! Rekao sam vam, ako i jedan bude falio, sve ću vas pobiti!
Meni je dato povjerenje! Neću ja da moja djeca ispastaju zbog vas! Sve ću vas pobiti!” Ne prestajući da se dere, otkoči automat i ubaci metak u cijev.
Gledao sam, drugi čuvar stoji po strani i gleda po brdu iznad nas. Gledam u potok iza nas. Nije dubok, nema koristi prevrnuti se u potok. U tom je povikao drugi čuvar, ”eno ga gore” Okrenuli smo se, na početku šume popeo se kolega na jednu stijenu i probao da vidi gdje smo.
«Eeejj, hajde ovamo, spusti se ovuda, povikaše neki od nas.»
Nastavili smo asfaltom prema Heliodromu. Već se napola smračilo, koračali smo umornim koracima. S lijeve strana veliki parking, 15 – tak metara dalje od ceste gostiona. Ispred gostione nekoliko bojovnika. Jedan je držao podignutu ruku u gipsu. Drugom rukom je držao pištolj naslonjen na gips i ciljao u glavu kolege ispred nas, pa onda na moju i Suadovu glavu. Uvukosmo glave u ramena, koračali smo dalje i čekali ”konačnu presudu” ranjenog bojovnika. Ništa, izgleda pomilovanje.
Drugi bojovnik, sa nekim činom na ramenima trčao je i prema nama i vikao na čuvare : ” Vraćaj ih nazad, nisu ugasili, još gori !”
Okrenemo se, stvarno, na jednom mjestu je izbila vatra. Uh ko će sad opet gore! Jedva smo se vukli, koliko smo bili umorni.
Kad čuvari, skoro u glas rekoše: «Sad ćemo mi tamo pa ćemo poslati drugu ekipu.»
Mehmed Muminagić