NAMIK KABIL: G…A

Uporedo s mojom liičnom,krajem osamdesetih godina prošlog vijeka dešavala se i društvena agonija.Jugoslavija je teško oboljela,bilo je onih koji su govorili da neće preživjeti,ali je većina,zaglavljena u dubokom poricanju,okretala glavu od zajedničke dijagnoze.Danas se ta većina,i ja s njima,vrlo dobro sjeća znakova pored puta koji su ukazivali da idemo u provaliju.

Otišao sam u JNA 1987.godine u septembru,samo par dana nakon što je vojnik Aziz Keljmendi u kasarni u Paraćinu ubio svoje kolege vojnike na spavanju,bar je to bila zvanična verzija ove tragedije.Odmah po dolasku osjetio sam nacionalnu tenziju;sve one zabranjene teme koje su se ranije šuškale iza zidova,a ticale se vjere i nacije i koje si mogao prepoznati po utišanom tonu kad bi se o njima na sijelima progovorilo,počele su isplivavati na površinu.Nije to bilo ono jedno,arhetipsko govno u moru koje se neko,nikad se ne zna tačno ko,istovario,pa ga svi plivači,okrećući glavu,zaobilaze u luku.To je bilo više govana koja su istovremeno isplivala,i ljudi su se preneraženo pitali odakle sad sve to odjednom.Ubrzo je isplivalo jako puno govana,raznih oblika i veličina,tako da se početkom devedesetih godina more više nije vidjelo.Nacije su govna,redom.

Veliki simbol tog vremena bio je Slobodan Milošević,drkalo se masovno na njega.Išlo se iz Trebinja na konjima na  Gazimestan,epski ponosno,a mi smo u četvrtom srednje,na maturalnoj ekskurziji,glasanjem većine odlučili kako nam je suštinski važno da obiđemo manastire i crkve na Kosovu.Jasno da ovi objekti mimo religije imaju i kulturološko značenje,ali je motivacija za takvo putovanje,krajem osamdesetih,najmanje bila kulturološka.Bili su to znakovi nacionalnih buđenja,probuđenosti i nisu Srbi bili usamljeni u tome.Kada se u političkom životu pojavio Alija Izetbegović.Muslimani,kasnije Bošnjaci,bili su u ekstazi.Sjećam se dobro tog ushićenja,koje je bilo protkano nejasnim strahom i jezom.Ispostaviće se poslije da su te bojazni bile opravdane.

Tek ću poslije,analizirajući bezbroj puta ove godine najezde govana,iskopati iz moštiju  vlastitog sjećanja kako sam svojoj sestri Lamiji,bio sam mislim šesti osnovne,znači oko dvanaest godina,rekao da ću je ubiti ako se uda za Srbina!Siguran sam da me niko u našoj kući nije učio da razmišljam o ubijanju ljudi,ali isto tako nije  baš vjerovatno da sam u Trebinju,gdje su većina bili Srbi,mogao na ulici čuti takve stvari.To je bio jedan širi društveni ambijent gdje je kućna atmosfera bila samo prividno slična onoj vanjskoj,a u stvari bila pritajena ćelija tumora u kojoj je klijala bolest koja će ubrzo metastazirati.Ne mislim da su pri tome sve familije baštinile iste vrijednosti,bilo je manje i više nacionalno opterećenih.Za svoju mislim da je bila iskompleksirana  muslimanštinom,da je važno bilo kako se ko zove,ali,istovremeno,sa vrlo snažnom građanskom sviješću,istinskom ljubavi prema lijepim stvarima,umjetnosti,naročito muzici.

Ima nešto traumatično u muslimanskoj težnji da se djeca žene i udaju isključivo za muslimane.Cijeli život se odgajaju da voliš ljude bez razlike,i u mom slučaju to nije bilo deklarativno,ali je isto tako važno da se oženiš istom vjerom,jer ćeš biti izopšten ako odeš za drugu.Prava je to duhovna šizofrenija.

Strah je duboko u korijenu bošnjačkog mentaliteta,često u dalekim i ne lako prepoznatljivim tragovima  i mutacijama pa se zaboravlja odakle sve dolazi.I muslimanski stid,o kojem je maestralno pisao Meša Selimović,blizak je rođak ovog straha.Siguran sam da strah da-se-više-ne-bude-musliman ima veze sa prihvatanjem islama,kad god da se to desilo..U svemu tome,a u prilog spomenutom strahu,jedna od najporaznijih činjenica moga odrastanja jest da su se lokalne paranoje obistinile.Ne bih ja bio paranoičan,ali me progone-ova izreka je u istočnoj Hercegovini imala empirijsko utemeljenje.

Zašto onda,znajući sve to,ili makar sumnjajući,nismo otišli živjeti u Tursku ili Švajcarsku?Zapravo se nije znalo,tek se slutilo,teško i potmulo.Pri tome je čitanje između redova bio jedini način da se stvari saznaju,a neko šire obrazovanje se svodilo na pojedinačnu,često i površnu načitanost.I dan-danas nas muče bajate informacije; vraćaju nam se poput lošeg parizera.

Moja rahmetli nena,koja je bila 1907.godište i koja je u to doba išla u mejtef,pitala je moju mamu da joj kao školovana žena objasni: nevjesta,možeš li mi,života ti,reći zašto je efendija od nas u mejtefu uvijek tražio da  na kraju svi  za njim ponovimo-Englezi i Francuzi,Bog vam belaj dao,amin jarabi?!

Danas kad plivam u moru,najčešće u Kuparima koji su u ratu srušeni,ali more je i dalje fantastično,a vodena struja odnekle donese govno,pa krenem u luku zaobilaziti taj nemili plutajući objekat,za svaki slučaj kratko ga ošacujem.Nije to baš najdraži prizor,ali pokušavam prepoznati da li je to,ovaj put,obično govno u moru ili je to pak neko najnovije simboličko govno,predhodnica najnovijeg nadolazećeg smrada.Kome su govna smrdila,i brabonjaka se boji.

Izvor:NAMIK KABIL:AMARCORD;Nakladnik HENA COM-Zagreb 2015;

Izbor:Kemal Mahić

 

1834 Posjeta 1 Posjeta danas