„…najgore između sebe da ih predstavljaju.“
Fra Drago Bojić istaknuti je bosanski franjevac, teolog i publicista, koji se u svojim tekstovima ne libi kritikovati Crkvu i njenu povezanost sa politikom te se ne plaši iznijeti vlastito mišljenje o aktuelnim temama. On će biti jedan od panelista Festivala “Sloboda narodu”, koji u Sarajevu počinje 25. oktobra.
Nacionalizam i vjera danas odlično sarađuju u BiH. Koliko će vjera ispaštati zbog toga?
– Nacionalizam je negacija vjere. Kad god se vjera veže uz nacionalizam, ona nužno gubi na svojoj čistoći, autentičnosti i etičnosti. Problem s vjernicima i vjerom na ovim prostorima i jest u tome što je u toj vjeri više tradicijskih, floklornih i nacionalnih sadržaja, a manje vjerničkih, duhovnih i etičkih. Vjerska pripadnost se često, a nekad i isključivo, percipira kao etnička pripadnost. Od toga profitiraju neki vjernici, nacionalne stranke i vjerske zajednice, a gubi sama vjera. Kako to izgleda u stvarnosti, pokazuju, primjerice, rezultati nedavnih izbora u Crnoj Gori. Prosrpska stranka u Crnoj Gori nije dobila glasove zahvaljujući dobrom političkom programu, pa ni zbog loše Đukanovićeve vladavine, nego zahvaljujujući ponajviše političkom angažmanu Srpske pravoslavne crkve, odnosno sprezi nacionalnoga i vjerskoga. Politička stranka je na dobitku, jer je dobila glasove, a vjernici i Crkva su na gubitku, jer su za dnevnopolitičke interese zloupotrijebili vlastitu vjeru i svetinje na koje se tako rado i često pozivaju. Slično je i u drugim balkanskim zemljama.
Stječe se utisak da bi Hrvati u BiH mogli bez BiH. Koliko su bošnjački političari tome doprinijeli?
– Da se bosanskohercegovački Hrvati prema vlastitoj državi odnose kao prema tuđoj, najviše su odgovorne hrvatske politike, ponajprije ona u Hrvatskoj, a onda i ova u BiH, koje su bosanskohercegovačke Hrvate uvjerile da im je matična zemlja Hrvatska, a da su u svojoj domovini BiH dijaspora. Odgovornost snosi i Katolička crkva koja je to javno ili prešutno odobravala, a tek onda i bošnjačka politika, prije svega stranka SDA sa svojim političko-ideološkim partnerima, od kojih se neki, tobože, predstavljaju i građanskim stranakama. Bošnjačka politika želi jačati državu, a svakodnevno ju svojim potezima razgrađuje, i po tom se, dakle po posljedicama, bitno ne razlikuje od srpske i hrvatske politike. Takva bošnjačka esdeaovska i tzv. probosanska politika na Komšićev način među bosanskohercegovačkim Hrvatima pojačavaju odbojnost prema vlastitoj državi. Ipak, za sadašnje stanje bosanskohercegovačkih Hrvata najveću odgovornost snosi politika HDZ-a, koja trideset godina manipulira tim narodom i za svoje pogreške i propuste lukavo prebacuje odgovornost na druge i tako nastavlja manipulirati vlastitim narodom. Najveći uspjeh politike HDZ-a i jest u tome što je vlastiti narod uvjerio da su drugi krivi za političko, ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalazi. A ti drugi su uvijek Bošnjaci i bošnjačka politika. Srpska politika se nikad i ne spominje, a s njom su započeli progoni, etnička čišćenja i stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata. Ali, uzaludno je to govoriti, jer su bosanskohercegovački Hrvati politički zapušteni i slijepi i u pravilu biraju najgore između sebe da ih predstavljaju.
Da li Vam se čini da su Hrvati u BiH nekada veći katolici od papa Franje?
– Ne bih papu Franju stavljao u ovaj kontekst, ne zato što je papa, već zato što zastupa stavove koje mnogi katolici-Hrvati u BiH i na ovim prostorima ne zastupaju. Hrvati u BiH, kao, uostalom, i druga dva naroda, nisu često ni svjesni da su svoju vlastitu vjeru sveli na banalnost, trivijalnost i dnevnu politiku. Takva vjera nema ni duha ni vrednota u sebi, ona zarobljuje svoje vlastite pripadnike i isključiva je prema drugima. Kad bi katolici na ovim prostorima bar dijelom slušali i slijedili ono što govori papa Franjo, mnogo toga bi bilo drugačije. U tom slučaju, bili bi socijalno osjetljiviji, politički odgovorniji, otvoreniji prema drugima i drugačijima i, u našem kontekstu možda i najvažnije, ne bi bili nacionalisti.
Priredili ste “Ratni dnevnik fra Josipa Markušića” u kojem vidimo jednu potpuno drugačiju sliku katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu od one koja dominira danas. Zašto su danas ljudi poput fra Markušića na margini i zaboravljeni?
– S fratrima u Franjevačkom samostanu u Jajcu sam inicirao objavljivanje dnevnika, a ratni dnevnik fra Josipa Markušića je priredio povjesničar dr. Jozo Džambo koji živi u Münchenu. Ponajviše zahvaljujući njemu, dnevnik je objavljen. Naravno, u tom zahtjevnom projektu su sudjelovali i mnogi drugi. Ne mislim da je slika katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu puno drugačija od današnje. Drugačija su vremena i drugi su akteri, ali puno toga drugoga je manje-više slično. I onda, kao i danas, postojali su ljudi u Katoličkoj crkvi koji su bili etični i budni i nisu se dali upregnuti u politička, stranačka i ideološka kola, a postojali su i oni drugi koji su nacionalizirali i politizirali vjeru. Fra Josip Markušić je veliko i značajno ime u bosanskoj franjevačkoj zajednici, ali i općenito u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, u 20. stoljeću. Mudar, razborit, staložen fratar koji je dobro prepoznavao i čitao znakove vremena. Riječ je o vrlo discipliniranom čovjeku, franjevcu-redovniku staroga kova, jasnih i nepokolebljivih stavova, pogotovo kad je riječ o odnosu vjere i političkih ideologija. Današnji katolici i Hrvati ga ne vole jer smatraju da nije dovoljno bio katolik i Hrvat jer nije podržao ustašku Endehaziju. Markušić, nažalost, nije previše interesantan ni društvenoj, kulturnoj i znanstvenoj javnosti, jer je to ipak fratar pa nema smisla da mu se posvećuje previše pažnje. Činjenica da se na promociji Markušićevog dnevnika u Sarajevu nije pojavio nitko od sarajevskih medija od kojih mnogih za sebe rado tvrde da su na boljoj strani historije, govori po sebi kakav je odnos bosanskohercegovačke javnosti prema osobi i djelu fra Josipa Markušića. A Markušić bez ikakve sumnje pripada boljoj strani prošlosti na ovim prostorima u 20. stoljeću. U međuvremenu, spomenuti povjesničar Jozo Džambo objavljuje i Markušićevu korespondenciju sa slovenskim arhitektom Jožom Plečnikom, jednim od najvećih arhitekata 20. stoljeća. Već je objavljen prvi dio pisama. To je nešto jedinstveno i rijetko dragocjeno. Ali malo tko danas za to mari. Da je Bosna i Hercegovina iole ozbiljna država, fra Josipom Markušićem i njegovom ostavštinom bi se bavile državne institucije, ali se ne bave, kao što se ne bavi ni njegova zajednica, franjevačka provincija Bosna Srebrena.
(Slobodanarodu.ba)
Slobodna Bosna
Po preporuci K.M.