Žabjaćko dite, Nihad Selimić – Babo, jedan od četvoro djece r. Hase i Pembe. Rahmetli Haso je bio podvornik, domar u osnovnoj školi “29. oktobar” u Ljubuškom. Rahmetli Pemba je bila domaćica i dobra majka svojoj djeci, poštovana u mahali. Živjeli su u kući u Bešir, Ibrulja, Fazlića mahali, do preseljenja u stan na Stubama.
Nadimak je dobio pošto je svog oca uvijek zvao babo, često u školi. U to vrijeme malo nas je bilo koji smo koristili taj naziv, tata je sistemski bilo popularnije. Babo – ništa ružno ni nepodobno, ali mahala ima svoje okrutne zakone i karikira sve po svom tabijatu. Dobro je i prošao, mogao je biti Kiso ili Prdo. Nihad je svakodnevno nosio svom babi ručak u školu u “tasovima” – limene šerpice poredane jedna na drugu sa ručkom za nošenje, praktično.
Dok smo se igrali u mahali Nihad bi ponekad viknuo ispod prozora svoje kuće: „Mamo, haj mi pospi!“ Rahmetli Pemba bi dodala kroz prozor šnitu friškog hljeba iz fijakera, posuta šećerom, odoše babini zubi. Specijalitet iz starih dana.
Naš rejon igre i zabave je bio od Stećka do Mostarskih vrata, od Bašćine, preko Butorovice, do Gradske, sve pješke ili biciklom. Stećak, Kokot, Juštrine, Žubarin, Bilobrig, Prilaz, Gožulj, Vodica, Glavica, Crkvica, Bjelićevina… Rahina pećina, Feredžuša, Pizdara, Šabića pećina i jedna mala pećinica od 2 kvadrata pod brdom u ranim godinama…
Išli smo na mnoge utakmice u Mostar, pod Bijeli brijeg, kao vjerni veležovci.
1987 g. Druga runda Kupa Uefa protiv Borusije. Velež pobijedio 2:1 ali nije prošao dalje. U ekipi sa Ćehajom, Džadom, Berdom, u žutom Zastava – Fićo kombiju. Poslije utakmice okrenuli smo preko Čapljine, kasno naveče. U Tasovčićima nas je zaustavila policija, neki Boban. Pitao je gdje smo bili, gdje ćemo dalje, imamo li para. Pametni Džada reče: „Ima rudara, nema maršala.“ (rudar 1000, maršal 5000 din.)To je bilo kobno, nije bilo popularno u ta doba. „Izlazite svi iz auta“, bila je komanda. Poslije dugotrajnog peglanja i Berdinog „stručnog objašnjenja“ nastavili smo dalje.
Radili smo skupa na više građevina, nekad sa cijevima, a i sve ostalo. Na kući rahm. Sakiba, kod Huse, na mnogim dekama. Jedne prilike na izljevanju temelja za doručak između ostalog dolazi velika tepsija sa ćimburom, a domaćin reče: „Ovdje je maamaa (dugi vokali) stukla tridestero domaćih jaja.“ Kada smo radili u Međugorju sa Đoletom, 1988 g bilo je i tu raznih zgoda i nezgoda. Ja sam radio oko cijevi na nareznici a Nihad je pomagao Đoletu. Odjednom dođe on do mene i reče: „Mito, molim te reci babi da me ne zajebava. Ja ga pošaljem sa cijevi na sprat, a on ode na treći i gura odozgo“. Bio je tehničar potaman, a najbolji za štemanja.
Rekoše neki da je Matić njega i neke druge pokupio sa Hak duvara i zaposlio u Famosu. I reče opet haber kutija kad ne bi Babo došao na posao stala bi linija, falile šajbe koje je on štancao. Nije provjereno, on će nam to potvrditi kad pročita.
Dosta vremena je provodio kod „Muje“, pogotovo oko prvog. Svima je bio potaman, raja, uvijek raspoložen i šaljivđija i uklapao se u svako društvo.
Ta nam divna vremena nikad niko ne može vratiti ali nam ove lijepe uspomene niko ne može ukrasti.
Po dolasku u Norvešku, 1993 godine, raspoređivani smo po raznim krajevima zemlje. Tako je Nihad odvojen od svog brata i raspoređen u drugi grad. Brat je dobio Lillehammer. Tada je Nihad uporno zahtjevao: „Hoću u Lilihamer!“ i dobio je.
Skrasio se u Gjøvik-u, nedaleko od „Lilihamera“ gdje su održane zimske olimpijske igre 1994 g. Sa svojom Kari i nakvim setetom, Mille.
Nismo se sreli ima dvadesetak godina, ali se „viđamo“ svakodnevno, viritualno. Svađa se sa internetom, sa Dodikom najviše ili komentariše na objave jubuške raje.
Eh, volio bih mu sad jednu čvoku klepit da mu zvoni malo u glavi.
Da nam poživi još puno godina u zdravlju i rahatluku Babo aBd.
Dok dur dur rodo!
Mito
Ko slika, mašala
Rahina pećina
Rahina pećina
.