Mnogo je Bošnjaka i Bosanaca drugih nacionalnosti rasuto po svijetu. Mnogi su uspješni i cijenjeni u svojim novim zajednicama u kojima žive i rade, ali malo je onih koji se bore za afirmaciju Bošnjaka u zemljama u kojima žive, malo je onih koji ulažu svoj trud i imetak da Bosna i Hercegovina bude bolja zemlja. Jedan od onih koji se za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu borio svim srcem, koji je osjećao nedaće i potrebe svojih sunarodnjaka bio je Pavo Jusuf Urban-Ibruljević.
Možda će djeca koja dobiju stipendiju iz Fonda “Jusuf Pavo Urban-Ibruljević”, ustanovljenog novcem koji je za sobom ostavio Jusuf Pavo Urban, znati kazati ko je bio taj čovjek, ali za većinu ljudi u Bosni i Hercegovini, on je uglavnom ostao nepoznat. U najkraćem, Jusuf Pavo Urban bio je strastveni zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu, koji je cijeli svoj život posvetio dobrobiti Bosne i Bošnjaka.
Pavo Jusuf Urban-Ibruljević rodio se 5. jula 1911. godine u Sarajevu. Njegov otac Čedomir Urban, također rođeni Sarajlija, bio je oficir austrougarske vojske, i to u sklopu bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 1, što će znatno obilježiti cjelokupni život njegove porodice.
U borbama u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine poginuo je Čedomirov otac, a Čedomir ostaje siroče koje preuzimaju časne sestre u jednom konviktu. Tu je odrastao, završio škole i na kraju se opredijelio za vojnu akademiju. Postao je visoki austrijski oficir, a potom i vojni ataše svoje zemlje u Carigradu. Zaljubio se u Stambol i turski način života, te je po isteku službovanja zatražio prekomandu u Sarajevo. Izašli su mu u susret, karijeru je nastavio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. U njemu mu se i rodio sin Pavo. Poslije pada Carevine, Pavo je morao s roditeljima nazad u Austriju, ali njegovi bosanski korijeni ostali su zauvijek u njemu.
Djetinjstvo je proveo u Beogradu, Holandiji i Austriji, gdje je završio studij historije. Još u školskim danima osjećao je posebnu povezanost s Bošnjacima i s idejom bošnjaštva.
Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su emigrirali, ali Pavo Urban, koji je tada već imao ženu i sina, ostaje u Austriji, gdje jedno vrijeme obavlja dužnost potpredsjednika Trgovinske komore Austrije, ali i predsjednika “Austrijsko-jugoslavenskog društva”.
Posvetivši se privrednoj djelatnosti, osniva firmu “Melbrosin International”, koja se bavi produkcijom i izvozom ljekovitih preparata na bazi propolisa. Ovom djelatnošću postiže međunarodni uspjeh. Kao izuzetno sposoban poslovni čovjek, razvio je multinacionalnu kompaniju i postao izuzetno bogat, što mu je omogućilo da finansira svoje društvene djelatnosti. Jedna od najvećih jeste njegovanje tradicije obilježavanja bitke na Meletti. Dobar dio svog imetka stavio je na raspolaganje Bosni i Hercegovini.
Sirađ Duhan, aktuelni predsjednik Bosanskog akademskog društva u Austriji, koji je godinama sarađivao s Jusufom Pavom Urbanom, s kojim se i privatno družio, kaže da je Urban ideju o formiranju firme “Melbrosin International” dobio iz Bosne.
Kada je šezdesetih godina prvi put prisustvovao održavanju spomen-proslave u čast palim borcima bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 u bici na Mt. Meletti iz 1916. godine, shvatio je da je taj događaj od izuzetnog značaja za održavanje bosanskohercegovačke vojne tradicije. Održavanje ove proslave počelo je već 1917. godine, godinu nakon osvajanja brda Monte Meletta, za koje su najzaslužniji Bošnjaci pješadijske regimente br. 2, a ova tradicija održala se sve do danas.
To je ujedno bilo i razlogom za osnivanje “Austrijskog društva za bosanskohercegovačke odnose” u Grazu, koje svake godine u saradnji sa Saveznom vojskom Republike Austrije organizira ovu spomen-proslavu. U sklopu ovog društva djeluje i Klub bosanskohercegovačkih studenata u Grazu, koji broji nekoliko stotina članova, a veliki broj među njima jesu i stipendisti samog društva.
Kao dugogodišnji predsjednik ovog društva, Pavo Urban uspio je uspostaviti značajne odnose s vodećim ličnostima austrijske, bosanskohercegovačke te internacionalne političke i kulturne scene. Cijelog života radio je na proširivanju i njegovanju prijateljskih odnosa između Austrije i Bosne i Hercegovine, te održavanju bošnjačke tradicije, a prepoznatljiv je po crvenom fesu na glavi, bez kojeg nikada nije izlazio iz kuće.
Nakon proglašenja nezavisnosti, Pavu Urbana tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović imenovao je za specijalnog ambasadora Bosne i Hercegovine u Austriji, što mu je omogućilo da na međunarodnom nivou zastupa interese svog naroda.
Mjesec uoči srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu Urban je u Sarajevo uputio 6.000 tona donirane pšenice, a tokom rata predstavljao je svojevrstan epicentar za organiziranje pomoći Bosni i Hercegovini, o čemu je rijetko kada govorio.
Nakon rata, poklonio je Prvom korpusu Armije BiH sačuvane paradne uniforme svog oca. Zahvaljujući njegovom višestrukom doprinosu i pomoći Armiji Bosne i Hercegovine, proglašen je i za počasnog vojnika Prvog korpusa Armije RBiH. Fasciniran ulogom Bošnjaka u Austro‑Ugarskoj, inicirao je štampanje i prevođenje knjiga Bošnjaci dolaze (Werner Schachinger) i Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu (Pero Blašković), koje su simbol očuvanja bosanskohercegovačke vojne tradicije tog doba od zaborava. Između ostalog, finansijski je omogućio Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca štampanje knjižice Bošnjaci na njemačkom jeziku istaknutog bosanskohercegovačkog historičara dr. Mustafe Imamovića. Povodom Dana Armije FBiH organizirao je 2001. godine posjetu austrijskog vojnog orkestra Sarajevu i osigurao transport velike količine odjeće, hrane i školskog pribora za Osnovnu školu “Mirsad Prnjavorac” u Vogošći.
Poslije rata odlučio je vratiti se i nastaniti u Sarajevu. Kupio je kuću na Kovačima, a nakon dvije godine vratio se u Austriju, gdje je preminuo 2010. u svojoj 99. godini. Ukopan je u Beču, a spomen-bista mu se nalazi na vojnom groblju Bošnjaka u Lebringu, mjestu južno od Graza.
Nosilac je mnogobrojnih priznanja i ordena, među kojima su Povelja zahvalnosti, koju mu je dodijelio predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, Povelja zahvalnosti, koju mu je dodijelio armijski komandant Rasim Delić. Nosilac je i najvišeg ordena austrijske pokrajine Štajerske, kao i austrijskog Crnog krsta, a svakako najviše odlikovanje koje je dobio jeste Veliki zlatni orden časti Republike Austrije.
Sirađ Duhan priča da je u Beč došao 1990, a da je Pavu Urbana upoznao 1992. godine, kada je veliki broj izbjeglica došao u Austriju.
“Njegova strastvena ljubav za Bosnu uzrok je što smo od tada bili u stalnoj vezi i što smo uvijek razgovarali o tome kako možemo doprinijeti boljitku Bosne i Hercegovine. Često sam boravio u njegovoj kući u 19. bečkoj općini, a kada je čuo da je moj otac bio zajedno s Emerikom Blumom u jasenovačkom logoru, predložio je da me upozna i sa Simonom Wiesenthalom. Razgovori sa Simonom Wiesenthalom, Urbanovom zaslugom, doveli su do toga da je Wiesenthal postao prvi počasni član Bosanskog akademskog društva u Austriji”, kaže Duhan.
“Jedna od interesantnih stvari koju sam naučio od Urbana jeste preciznost u poštivanju dogovorenih termina. Vrlo često išli smo u različita ministarstva, ali nikada nismo stizali kasnije. Ako bismo, pak, došli deset minuta ranije, običavali smo prošetati pet-šest minuta, da budemo tačni. Uvijek mi je govorio: ‘Znaš, nije lijepo drugima oduzimati vrijeme.’ Zakucali bismo na vrata minutu do termina, tako da sekretarica ima vremena da nas uvede do osobe s kojom je sastanak dogovoren”, priča Duhan.
Bio je jedan od suosnivača Bosanskog akademskog društva u Austriji. “Upozoravao me je da neće biti lahko. I ova njegova rečenica ostala je kod mene zabilježena: ‘Sirađ, vidjet ćeš da će ti biti lakše deset muha naučiti da idu jedna iza druge, nego deset Bošnjaka da dovedeš na jedno mjesto i da rade istu stvar u isto vrijeme’”, prisjeća se Duhan.
Pavo Jusuf Urban zaista je bio strastveni Bošnjak, a na svakoj javnoj manifestaciji u Austriji nosio je fes.
“Jednog dana, devedesetih godina, pozvao je mene i Anisa Bajrektarevića da odemo u posjetu Jevrejima u sinagogu. Insistirao je da sve trojica stavimo fesove. Mi smo se saglasili s njegovom željom. Meni je bilo interesantno da u to doba, čak u sinagogi, primjećujem samo simpatične poglede na nas Bošnjake u fesu”, kaže Duhan i dodaje: “Zamolio me da nastavimo tradiciju Meletta jer ju je smatrao vrlo važnom za pomirenje nacija. Kolika je vrijednost ove manifestacije, vrijeme će još pokazati, ali već sada osjećamo pripadnost Austriji zbog Melette.”
Almir Salman, koji je devedesetih godina radio s Pavom Urbanom, kaže da kod Pave bošnjaštvo nikada nije bilo potisnuto. U naponu snage on se realizirao kao biznismen, stekao zavidna materijalna sredstva, osigurao život kakav je želio sebi i porodici i pred kraj radnog vijeka, što se poklopilo s početkom agresije, on se posvetio Bosni i Hercegovini kroz više dimenzija, prije svega kroz diplomatiju.
“Kroz biznis je upoznao dosta ljudi njegove generacije u Austriji koji su tada obavljali značajne funkcije prije svega u Ministarstvu vanjskih poslova Austrije. Njegov lični prijatelj bio je tadašnji austrijski kancelar, zatim Simon Wiesenthal, neki od saudijskih prinčeva. Bio sam mlad i nisam baš pamtio sve te ljude, ali neke sam kroz taj period proveden s njim izuzetno dobro upoznao, recimo Wiesenthala i sadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka, koji je uz Pavinu pomoć i preporuku postao ambasador, a kasnije i visoki predstavnik. Pavo je imao izuzetno bliske kontakte s tadašnjim političkim rukovodstvom Bosne i Hercegovine, s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem, Hasanom Muratovićem…”, kaže Salman.
Pavo je, dodaje, prije svega volio Bosnu, volio je Sarajevo, želio je pomoći, nije štedio ni sebe ni sredstva. U ratu je preko Simona Wiesenthala ishodio dosta stvari za Bosnu i Hercegovinu.
“U rukama sam držao kopiju pisma koje je Wiesenthal sastavio s Pavom i poslao predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Billu Clintonu, insistirajući na većoj američkoj političkoj pomoći i vojnoj intervenciji, a što će poslije ostvariti te dovesti do zračnih udara i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Simon Wiesenthal bio je u to vrijeme bio izuzetno utjecajan, u njegovom birou bila su na zidovima priznanja dobivena od mnogih američkih gradova i institucija; kao da nije bilo grada i institucije, a da od njih nije dobio neku vrstu priznanja”, priča Salman i dodaje: “Bio sam klinac tada i Pavo me pomalo učio poslu, bio je prilično strog, moralo je sve biti urađeno na vrijeme, volio je dobru hranu i restorane i tu nije žalio novca. Što se tiče znanja i iskustva, čovjek koji je prošao rat, samostalno radio od dvadeset pete godine i podigao firmu koju je poslije preuzela moćna njemačka farmaceutska kuća, bio je nepresušni bunar.”
Pavi Urbanu bilo je bitno da preživimo kao Bošnjaci i da se Bosna održi kao država, zaključuje Almir Salman. Kada se to ostvarilo, fokusirao se na očuvanje tradicije Monte Melette.
Prije nekoliko godina predloženo je da Pavo Urban dobije ulicu u Sarajevu, ali ulica po njegovom imenu još nije nazvana. Može neko njegove zasluge vrednovati ovako ili onako, ali neosporno je da Pavo bio čovjek koji nije žalio ni sebe ni novca da pomogne Bosni i Bošnjacima da prežive najteža vremena.
STAV