Ljubuški bi mogao reći onima koji ga ne poznaju:“Ako ne znaš ko sam,slobodno priđi,pomiriši me…“
Siguran sam da bi to za znatiželjnika bio prijatan miris.Da li bi bio opojan,egzotičan,erotičan,ugodan…zavisilo bi od mnogobrojnih činilaca?Jedan od mnogobrojnih faktora za miris je zrak sa kojim bi „kušači“ bili prezadovoljni.Miris se ne može opipati ali se može osjetiti.Miris pamti suštinu stvari,esenciju.
Ali,Ljubuški može i nudi svoju aromu stoljećima.Ona je registrirana u „nosnim antenama i radarima“ svih koji su upoznali naš grad.
Da li taj miris može biti još prefinjeniji,zamamniji,sjajniji…Naravno da može,kao i mirisi drugih gradova u Evropi i svijetu.Upoznali smo mirise mnogih gradova.Nešto svojom voljom,nešto slijedom događaja nakon egzodusa.Kroz mirise smo zavoljeli mnogobrojne gradove,a opet,neki gradovi nas nisu „osvojili“svojom aromom,pa smo ih „prekrižili“ da postoje.
Boraveći u mnogobrojnim državama svijeta,želimo da naš grad „zamiriše svijetom“.Neka taj miris bude „pozitiva“ u osobama,ljudima,događanjima,proizvodima…Neka se još više čuje za njega u raznim domenima kako bi bili još ponosniji na svoje geografsko porijeklo.Neka to bude „miris“ koji bi mogli podijeliti sa onima koji žive s nama u tuđini na opću radost.Neka to barem bude „miris kiše“ u Ljubuškom,miris bure i jugovine,miris „jutrenja“u vinogradu,miris djeteline…Neka to ne bude miris odvratnih parfema,miris aromatičnih šokova,smrad podzemlja,mirisi isparenja truleži…
Kako Ljubuški može još jače „zamirisati svijetom“?
Kroz prošlost Ljubuški je dao dosta znamenitih ljudi.Pomenimo neke:Veselko Koroman,akademik;znanstvenik Zdenko Herceg;Lucijan Kordić,pjesnik;Hamo Ibrulj-Hamlet-slikar;Petar Barbarić,teolog;Steve Bubalo,biznismen;Mehmed-beg kapetanović-Ljubušak,književnik;Sadik Sadiković,narodni liječnik;Kasim Gujić,publicista;Denis Buntić,rukometaš;Mirko Alilović,rukometaš;Dubravko Grgić,biznismen;Mirjana Lučić,tenisačica;Munib Delalić,književnik; i drugi.Kroz ova imena možemo primjetiti da postoji „supstanca“,ali da bi se ona realizirala u potpunosti i u svome kapacitetu,potrebne su društvene okolnosti.Ogromna većina navedenih i drugih,postali su „nešto“ u drugim sredinama,jer u njihovo doba u Ljubuškom nisu imali „početne elemente“ za svekoliki razvoj.Na to je uticala politika,ekonomija i nedostatak institucija koje bi afirmirale navedena imena i imena mnogih drugih talenata i potencijala za „nebeske visine“.
Po čemu bi još Ljubuški mogao biti poznatiji nego dosada,da bi „zamirisao svijetom“?
Navešću nekoliko primjera:
Nakon II svjetskog rata,često se pominjalo da bi Ljubuški trebao sagraditi prerađivačke pogone povrća za proizvodnju finalnih proizvoda od ogromnih zaliha povrća koje su proizvođene na poljima Ljubuške općine.Prije se razlog tražio u politici,koja nije imala sluha za „obilježeni“ grad.Hiljade tona krompira,paprike,paradajza,luka,lisnatog povrća nisu mogle naći kupce,pa su se ovakve vrste proizvoda „zaoravale“ i propadale.U tržnim centrima BiH nailazimo na proizvode od povrća iz susjednih država(i ne samo susjednih).A mi bi samo željeli „miris“paradajz-pirea iz Ljubuškog,čips iz Ljubuškog,salatu od paprika,mrkve,patlidžana iz Ljubuškog u okviru industrijske proizvodnje!Kako bi to „zamirisalo svijetom“?!Pitamo se šta je sada razlog,zašto takva tvornica ne postoji,jer bi ona riješila nezaposlenost i ujedno bi se riješio otkup kompletne proizvodnje povrća u Ljubuškom.
Drugi primjer je proizvodnja duhana u Ljubuškom.Zašto Ljubuški ne bi imao fabriku duhana i da „zamiriše“ i „zakadi“duhanom barem Bosnu i Hercegovinu.Bio bi to „miris“neponovljiv,koji nema premca u „duhanskom svijetu“.Miris koji drugi mogu „imitirati“ali kojeg ne mogu dostignuti u „originalu“,jer ne mogu „presaditi“zemlju i njeni sastav u druga područja odakle nam dolaze drugi duhani i cigarete.Otvaranjem barem mini-tvornice duhana rješio bi se dio nezaposlenosti i otkup duhana.Međutim u Ljubuškom postoji „prepakiranje“cigareta i uništavanje Duhanske stanice konstantnim požarima.Sada ne postoje politički razlozi da kutija cigareta pod imenom „Ljubuški“ ne ugleda svijetlo dana.Ali,ali,ali…
Treći resurs koji bi mogao pronositi slavu ljubuškog podneblja i „zamirisati svijetom“ je vino.Ali vino koje bi se konzumiralo u Evropi i koje ne bi u sebi imalo velike koncentracije šećera i ko zna čega kako je to bilo predhodnih decenija.Da bi Ljubuška „Blatina“ i „Žilavka“ „zamirisala svijetom“,ova vina moraju u najmanju ruku biti prirodna,bez konzervansa i ostalih alkemijskih marifetluka.Osim sastava vina,Vinariju Ljubuški muči i „tajkunizacija“,pa za sada nema ništa od tog„mirisa“.
Slično bi mogli napisati o proizvodnji meda i medonosnih proizvoda.Sve je usitnjeno i prepušteno „medarima“ da se sami organiziraju i prodaju svoje proizvode…
Osim navedene proizvodnje i turizma moraju se naći novi,drugi oblici djelovanja kako bi se prevazišla nezaposlenost,poboljšao standard i zaustavio odliv stanovništva sa područja Ljubuškog.
Očekujem da Ljubuški „zamiriše svijetom“kroz proizvode,kroz ljude koji će postati protagonisti nauke,obrazovanja,kulture,umjetnosti,inovacija,sporta i druge djelatnosti kako bi Ljubuški „zamirisao svijetom“ i postao još prepoznatljiviji svima koji cijene kvalitet i viziju.
Neka se miris Ljubuškog modelira u konačnu formu i neka u budućnosti dobije dodatni „sjaj savršenstva“!
Ljubuški,ma „zamiriši svijetom“!