„Kulu gradim,a kamena nemam“a biće prije da nije imao para.Jer bilo je teško i skupo načiniti kulu od kamena i stoga su ih po Bosni i Hercegovini gradili samo feudalci,ajani i kapetani.
Zna se da je u Bosni i Hercegovini bilo preko tri stotine kula od kamena-pa se imalo o čemu i pjevati:“Kulo moja od četiri boja“.Bilo ih je i od više bojeva-čak i sedam i osam,pa se imalo na šta i popeti!“…Te se pope kuli i odaji,na odžaku vatru naložila,uz džamli se pendžer naslonila,čekmu mače,a čelo natače,dvije vrane oči naslonila,ode gledat’ niz polje kladuško…“ Kladuša je na staroj Bosanskoj krajini.I kule su na Krajini najprije i nastale i najviše u pjesmama opjevane.Jer-ko je na Krajini živio,a kulu imao,taj je mogao biti siguran od hajduka i hajdučkih četa-ili,kako se u pjesmama pjeva:od banova i od đenerala,pa je otud i ostao stih u pjesmi:“Bi mu kulu tri godine dana,ne odbi joj vara od duvara,ni kamena koliko kremena.“Iz ovoga-a i inače,jasno je da su kule mogle oštetiti samo topovi ili lagumi i nije jedna koja je lagumom bila oborena ili topovima isprobijana.
Cilj je bio odbraniti se od neprijatelja. Pa su stoga zidovi kod mnogih kula bili debeli i preko metar i po. A kad je tako,onda je lako pojmiti koliko je kamena trebalo privući za jednu kulu i koliko radnika na njoj raditi;možemo odmah da kažemo-kmetova ili kulučara.Kod nekih kula jedan dio je bio pod zemljom,a kod drugih pod zemljom su bile prostorije za ostavu-kao i izvjesna tajna mjesta gdje se nejač mogla skloniti.No,pod zemljom su najčešće bile tamnice,koje se takođe u pjesmama pominju:“Pa ga vrgnu kuli u tamnicu,gdje no jeste voda do koljena,zmije iju,a akrepi piju.“
Uz kule su,s unutrašnje strane,išle drvene stepenice i pele se do posljednjeg boja-šestog,sedmog ili osmog,koji je,gotovo redovno,bio od čatme.Taj najviši boj od čatme bio je i najpodesniji za stanovanje-jer bio je od drveta,širokih prozora i svijetao;ali se gore bilo teško peti.Poznat je jedan slučaj-a može biti da nije bio samo jedan,da je taj kat na kuli od čatme,zajedno sa svim što je u njemu bilo,odnio vjetar.
Neke od ovih starih kula po Bosni i Hercegovini imale su i svoj istorijski značaj;zna se,naime,da je u selu Bijela došlo do rascjepa među Bosancima koji su bili za sultanske reforme od 1835,godine i onih koji su bili protiv.Odatle će-od kule u Bijeloj Husein Kapetanoović Gradaščević i povesti svoju bosansku vojsku protiv turske vojske i doći čak do Kosova;dok će se njegov brat Omer staviti na stranu sultana-i dva će brata ratovati jedan protiv drugog.
Gotovo sve su izidane od lijepo otesanog bijelog kamena,pa je ta bjelina bijelih kula i u pjesmama opjevana:“Vidite li prokleto Lijevno,đe u njemu bijeli se kula;onđe će nas biti i mučiti…“Ili jedna druga i drukčija pjesma:“U Vakufu bijela kula od tri tavana i u kuli dilber Mina bijela,tanana,Njoj dolazi mlado momče svake jacije,donosi joj ogledalo sa tri jazije…“
Za neke se zna i ime majstora koji ih je zidao.Tako je na kuli u Jakiru kod Glamoča svoje ime uklesao neki Mihajlo.Ko je bio i odakle je bio taj Mihajlo,ne zna se,a kula je pripadala kapetanu glamočkom,nekom Ejubu.
U Lipiku kod Gacka sazidao je kulu Smail-aga Čengić.To je ona kula koju Ivan Mažuranić pominje u svojoj pjesmi „Smrt Smail-age Čengića“, a koju on pogrešno stavlja u Stolac,gdje Smail-aga nije imao kule.Poslije njegove smrti 1840.godine,ova kula je pripala njegovom sinu Dedagi.Srušena je u tursko-crnogorskim ratovima i danas se jedva poznaje i gdje je bila.Iz slika koje su se sačuvale vidi se da je bila od tri sprata i vrlo podesna za stanovanje.Uz kulu je bio i odžak,a to znači kuća u kojoj je moglo da stanuje više porodica i u kojoj su bile „musafirhane“,to jest odaje za goste. A oboje,i kula i odžak,bili su opasani zidom,što znači da je sve skupa predstavljalo pravu tvrđavu.
Odžaci uz kule bili su vrlo česti-a to stoga što su kule bile nezgodne za stanovanje i što su imale da služe za odbranu,pa su se uz njih gradile obično niske,a prostrane kuće sa puno odaja.Takva jedna kula sa odžakom u Sarajevskom polju,u selu Osijek,pripadala je Mehmed-paši Kukavici-onom što se u pjesmi pominje zajedno sa kadijom koji se prezivao Kos-pa će pjesma reći:“Jadna Bosno,šta si dočekala,da u tebi dvije ptice sude:Kos kadija,paša Kukavica.“
U Sarajevu je bilo više kula.Jedna je bila u Hrvatinu i pripadala nekom Ablaku.Zanimljivo je da ova kula nije propala prilikom napada Evgenija Savojskog,koji je srušio sve što je mogao,a zatim spalio Sarajevo.Ispod ove kule,duboko,u zemlji,bila je prostorija koja je mogla da služi i za tamnicu.Druga kula bila je u današnjoj Dobrovoljačkoj ulici,a treća je Babića kula.
Kula u Kladuši,od koje i danas stoje temelji,misli se da je pripadala u pjesmama opjevanom kladuškom serdaru Muji Hrnjici,o kojem postoji pisani podatak da je 1641.godine bio harambaša kladuški,a spominje ga i jedan izvještaj Vuka Frankopana.
U lijepoj Vitini kod Ljubuškog,čija je ljepota opjevana u jednoj vrlo staroj pjesmi vezanoj za ženu Hercega Stjepana Libušu-„Kad bi znala carica Libuša svu ljepotu polja vitinskoga,nju bi vila u Vitinu snila“-takođe je bila kula i odžak-to jeste dvorac ljubuških kapetana.Interesantno je da je ovaj odžak i kulu njihov vlasnik porušio 1945.godine,uništivši time jedan historijski spomenik,a da ga niko u tome nije spriječio.
Po mnogim selima,selištima,dolinama,brdima,klancima i proplancima-oko izvora vode,na rijekama,u krajevima i lijepim i ružnim,ostali su još do danas,ili su od njih ostali samo ostaci,spomenici jednog davnog vremena-onog feudalnog spahijskog i kapetanskog,koji su predstavljali utvrđenja,a zvali se kratko:kule.Bilo ih je oko tri stotine.Polovina i sad ih stoji-manje ili više oštećenih,ili sasvim ispravnih,u kojima se čak i stanuje.Kad im čovjek priđe i gleda ih,na može a da se ne prenese u jedno davno,daleko vrijeme-ono kad je bezbjednost za ljudski život i imovinu bila vrlo mala ili nikakva:jer bile su to prilike:“Ko jači,taj kači!“Nasljeđivanjem prelazile su iz ruku u ruke,pa su padale i na ženske ruke,i neke se zvale po ženskom imenu.Od kamena kojim su bile izidane-izidano je kasnije mnogo što-šta,kao što to obično i biva-da se odnosi i raznosi sve ono što nema svoga gospodara.
Jedno ih vrijeme sagradilo,a drugo ih vrijeme razgradilo.A pjesma došla i rekla:“Zeman kule niz Kotare gradi,zeman gradi,zeman razgrađuje“.I gradi svoje-drugo i drukčije od staroga.Već prema tome šta čovjeku treba.Danas ovo,a sjutra ono…A to će reći prema „vaktu“.Stoga,kad gledamo kule i kuline,mi u stvari,gledamo u jedan „vakat“.Gledamo kao u staru knjigu koja nam priča kako je bilo…
Izvor:Ćamil Sijarić:Herceg-Bosno i tvoji gradovi;“Svjetlost“ Sarajevo 1986.(prvo izdanje)
Priredio:Kemal Mahić
NAPOMENA PRIREĐIVAČA:
U gradu Ljubuškom je bili sedam kula:
LALIĆA
MAHIĆA
SADIKOVIĆA
MUMINAGIĆA
BEĆIROVIĆA
GIJA
PIPERA(Piperac)
U pograničnom dijelu Ljubuškog bilo je još sedam kula:
TIHALJINA(Fazlinovići)
KLOBUK(Omanovići)
VITINA(Kapetanovići)
RULJAŠ(Ormani)
BUČINE(Terzići)
VITALJINA(Ćerimovići)
STUDENCI(Gujevina)
One su služile kao „predstraža“ od napada hajduka i Mletaka(Venecije) iz Dalmacije!
Izvor:Hivzija Hasandedić:“Muslimanska baština Bošnjaka“-Islamski kulturni centar Mostar,1999.
K.M.
Lalića kula je najočuvanija kula u Ljubuškom
Mahića kula u Bašanovića mahali
Kapetanovića kule i dvorac, sadašnje stanje, historija propada u zaborav