Arman, jaran i ljudina

Ode mi moj ahbab a nismo se pošteno ispričali ni ostvarili sve snove i želje.

Arman je bio moj dragi jaran iz mahale mnogo godina. Prošli smo i proživjeli razne dogodovštine. Proveo je dobar dio svog života u mahali Žabljak broj 158, iznad žabljačke džamije, sa familijom, uz dragu nenu Ševalu, rahmet joj duši.

Poslije nemilih događaja 1993/95 skrasio se u Sarajevu i osnovao familiju. Hajirli momak uvijek bio, uzoran i vrijedan suprug i otac dvije divne djevojčice. Borio se za familiju, nije mu bilo teško prihvatiti se bilo kakvog posla. Uvijek je priskakao u pomoć po potrebi i bio spreman da podijeli sa drugim ono što je imao. Nikad mu malo nije bilo, zadovoljan sa onim što je imao. Vrijedno je radio čitav život i pomalo, po mogućnosti, gradio dom za familiju, zajedno sa svojom Asimom. Nikom se nije zamjerio, voljen od svih. Dajo Hido ga je posebno volio, podržavao, pomagao, bio mu je kao rođeno dijete.

Kad nas iznenada napuste drage osobe ostaje šok i nevjerica. Kaže se da ide na bolji svijet a nama ostaje bol u srcu, velika praznina, nedostaje nam drago lice, osmijeh i lijepe riječi. Ostaju nam ove suze što ih prolismo kad nas je pogodila ova surova vijest. Ostaju nam drage uspomene i sjećanje, Arman ostaje vječno u srcu. Kada najmiliji odlaze prebiremo po uspomenama trudeći se dozvati u srce one najdraže i najdublje trenutke prošlih susreta. A bilo ih je mnogo, puni radosti i topline, puni pozitivne energije.

Ali dođe taj dan rastanka sa ovim svijetom. Neka mu dragi Bog oprosti sve grijehe i uputi ga u džennet, amin. Sabur familiji.

Ponekad pomislimo da nema pravde na ovom dunjaluku. On nije zaslužio da ga se otrgne od familije, od djece. I da je zaradio da konačno rahat proživi nekoliko lijepih godina u njihovom zajedničkom domu. Ali se na kraju moramo pomiriti sa sudbinom, božjim određenjem i surovom istinom.

„Spavaj cv'jete moj, tu u bašti srca moga…“

Poruke od rođaka i prijatelja:

„Na žalost danas nas je napustio jedan veliki čovjek, jedna ljudina, naš kralj, moj rođo, moj brat Armedin! Kralju moj nedostajat ćeš nam! Ako ništa tješi me to da je dragi Allah zapisao sva tvoja dobra djela i molimo ga za prvo mjesto u Džennetu što i zaslužuješ.“ Azer

„Brate moj, prijatelju moj, dobročinitelju, vječiti optimisto, dobri i poslušni Allahov robe, uvijek spreman svima pomoći i svima sve oprostiti… sada tuga i bol naša beskrajna. Ne mogu i neću da mislim da te neću više čuti i vidjeti. .. kako dalje, moj Koka… a naši planovi i nedosanjani sni?

Bio si jedan jedini Armedin Kolašinac, svakome podrška, utjeha i radost, mehlem za dušu…dženetska ptico, izgleda si krenuo ka krajnjem odredištu i ostavio nas da te sanjamo i odbrojavamo dane do ponovnog susreta, ali na boljem mjestu.

Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.“ Fedža

„Dragi brate, neka je rahmet tvojoj lijepoj dusi. Porodici da Milosnik podari sabur i da im snage.“ Faruk

„Danas je preselio na bolji svijet naš brat i prijatelj. Pamtićemo ga po njegovom bezuvjetnom prijateljstvu, vedroj ćehri. Da mu Allah otvori svoje bašće i oprosti sve grijehe a familiji saučešće i sabur ❤️❤️“ Admir i Jasmina.

“Zaklopio si zauvijek svoje oči, ali uvijek si tu sa nama, u najljepšim sjećanjima. S ljubavlju ćemo te spominjati, po dobroti pamtiti i zauvijek u srcima nositi, dobri moj tetak. Hvala ti za sve lijepe zajedničke uspomene, za sve što si učino za nas. Hvala ti za dobrotu, ljubav i sreću koju si nam uvijek nesebično poklanjao. Riječi su suvišne dobri moj tetak, jer sve smo ih ionako isplakali. Dobri moj tetak… Da te dragi Allah, dž.š. uvede među dobre robove Svoje i podari ti lijepi Džennet. Ostat ćeš voljen i nikad zaboravljen.” Almina Bašić

….

Ostaju nam neispričane priče, neizgovorene riječi, suznih očiju nijemo te ispratismo u vječne bašće, rahmet ti dobroj duši Koka ahbabu moj.

Mito

U neninom krilu

14. decembra 2014

12. decembra 2014

Vrijedni momci na njivi u Glavici kod vinograda r. Sabina – Admir, Avdo, r. Arman, Mito sa “olovkama i mobitelima” u rukama, nekad davno, ca 1988 g., foto Caka