Diklanača je vrh brijega ispod jugoistočne strane Buturovice, iznad kuće rah. Husage Bilića.
Kada bi krenuli prema Gožulju i gradu Ljubuškome,od Lalića kule, onda bi stigli do vrha brijega i pogledali „oko sebe“,uz mali predah. Vidik je obuhvatao Jurjevicu,Pravoslavnu crkvu,obrise Grede na istoku a vidio se i Zorbinovac.Ista situacija i pogledi su usmjeravani pri povratku kući, sa Gožulja i Crkvice i pogled na Lalića kulu,Osoje, Mostarska Vrata, Pod Bristima…
Pošto sam odrastao kao unuk kod nene Habibe,onda smo bili prve komšije i „mrgindžije“ sa Haminom familijom.Nisam zaboravio to vrijeme 50-tih godina.Naviru sjećanja na Hamine roditelje:oca hadži Aliju i Haminu majku Umiju.Tu su drage i časne sestre:Uzejfa,Mineta,Rabija i rano preminuli brat Ahmet s kojim sam odrastao.“Mrginj“ između dva posjeda se nikada nije pomjerao između Mujkića i Lalića.Odnosi su bili na zadovoljstvo moje rodbine po majci(Lalića) i Mujkića koji su u matičnim knjigama „onog vremena“ pominjani kao Taslidže,što asocira na Pljevlja u Crnoj Gori i „istragu poturica“ i etnička čišćenja u XVIII i XIX stoljeću.
Hamo se nakon II svjetskog rata borio za egzistenciju, posao i status u društvu.Zbog toga je malo rjeđe dolazio kući, kako bi vidio roditelje,sestre,brata.Ali,uvijek,kada bi bio prisutan na „kućnom topraku“ preovladavala je razdraganost,osmijeh,vedrina,radost življenja. To ga je uvijek krasilo,pa je bio omiljen među svima nama oko Lalića kule.
Na putu od Diklanače do Gožulja,Hamo se „zaigrao“ u „ljubavnoj vatri“ sa budućom suprugom Elbisom Fazlinović(zvanoj „Bisa“), koja je stanovala na Crkvici,blizu kuće moga djeda Memišage i oca Hasana Mahića.Također, „mrgindžije“ sa Fazlinovićima,a očeva majka, Hatidža Fazlinović (djevojačko prezime).Gledano iz „dječije perspektive“,život je prolazio kao u bajci, bez svađa,incidenata i razlika koje su uobičajene postale krajem XX i početkom XXI stoljeća.
I ovdje na Crkvici smo ostvarivali simbiozu življenja sa Fazlinovićima(Hamom,Ćamilom,Džehvijom,Elbisom(Bisom), Enisom, Almom, Abasom,Vesnom i Ahmetom. Nikad više takvih komšija i takvih odnosa kao sa Mujkićima i Fazlinovićima.
Kao omladinac,Hamu sam viđao većinom u aktivnostima: omladina, Crveni križ,izviđači,zemljoradničke zadruge,SSRN, tehničkog sekretara uprave,velikog vjernika,u „Merhametu“ itd.Uvijek je odavao utisak odanog saradnika,prijatelja,drugara,aktiviste…Osvajao je šarmom sve one koji su bili sa njim u kontaktu.
Podario je sebi i Elbisi dvije karijatide:Umicu i Mericu, koje su genetski poprimili ono što je Hamo uvijek imao:dušu,simpatiju,osmijeh, ljepotu, duh i brigu za druge.
Divovska je bila uloga Hame u bolesti njegove supruge. Ništa mu nije bilo teško,tolike godine,brinuti i njegovati svoju El(Bisu). O tome najbolje svjedoči fotografija Haminog oproštaja na dženazi Elbise prije nekoliko sedmica.Ona svjedoči o ljubavi koja je uzvišena i neponovljiva.
Hamo je ostavio iza sebe sve što je volio:kćerke, sestre Minetu i Rabiju,unuke,zetove,brojne rođake, prijatelje i komšije.
Nama je ostavio tugu i sjećanja na sve lijepe zajednički provedene dane u Ljubuškom, na Boračkom jezeru, na Starom gradu, Vitini, Veljacima, na Mostu… među svojima.
Komšija,samo takav!
I Titanik je na kraju potonuo!
Hamo,sretno Ti putovanje prema zvijezdama.
Utjeha Umici i Merici:“Sve je to zapisano negdje gore u zvijezdama“
Kemal Mahić
