Stan na Velikom Alifakovcu ima prozore do vrha neba,i dnevni boravak kojim dominira,počinje i završava polukrug sav od prozora.Kuća je to koja se vidi gdje god staneš u Sarajevu.S tih prozora vidiš cijelo Sarajevo,koliko ga god u oči stane.To što Sarajeva vidiš s Velikog Alifakovca,iz kuće ispod mezarja,najljepše je Sarajevo kojeg ćeš vidjeti da sto života i sto Sarajeva upoznaš još.
Svatko danas ima svoju varijantu i definiciju Sarajeva, i svačija je vjerovatno pomalo ispravna,i sve zajedno su nemilosrdno tužne,ali na neki čudan način u svakoj od njih ima nešto prokleto lijepo.Napisao je Kaplan,kako nakon Jergovića u Sarajevo poželiš otići kao u Disneyland.Napisao je to pišući o Miljenkovoj knjizi „Selidba“,koju ću čitati zimus na operaciji i ništa neće biti tako ispisano mojim glasom kao trenutak dok se Jergović ispisuje u svom privatnom odlasku,iz svog Sarajeva.
Moje je Sarajevo ono iz tvojih ruku što si mi ga dao kao kliker,kao magnetić za frižider,ko požutjelu uspomenu s dna ladice.Sve sarajevske staze mog djetinjstva što sam hodala iza tvog gigantskog,ko lopata velikog stopala danas prelazim s Unom.Ti si bio div što glavom dira strop kao da živiš u recimo,Bocvani,i nosiš onu košaru s voćem na njoj.
Na Ilidži smo,na Bistriku,u Pionirskoj dolini,na Baščaršiji,na Trebeviću žičarom.Svugdje smo,u svim smo ulicama,i sve je čista sreća.S njom prvi put doživljavam i ovaj grad i ovu zemlju podnošljivim,ne dopiru do nas loše vijesti s televizija i portala,gnjusobe u komentarima,patetični nacionalizmi,vladajuća kasta lopova i kriminalaca.
Dan je okrečen zlatninom konca ljeta.U svim prostorijama mene svečani je praznik.U cekerima spremiti za zimu,pišem napomenu.Spremiti tog osjećaja.Jučer se okupala u fontani preko puta Parlamenta.Cijedila sam joj najnoviju haljinu naočigled prolaznika,a ona se smijala kao trska u sunce umotana,u sunce šuškavo ko u foliju i postavljala hiljade pitanja,svaki dan na hiljade pitanja.
-A je li to zaista prava kočija i ja ću se voziti kao prava princeza?
-Jeste.
-A gdje spavaju konji?
-U štali.
-Ali ovo je glavni grad i ovdje živi predsjednik,kako misliš štala?
-U Vijećnici su izgorjele sve knjige u ratu,dva milijuna knjiga i dokumenata,sve je progutala vatra.
-Nemoj biti tužna,možda su neki anđeli taj pepeo onda skupili u svoju kutiju dok su svi spavali i čarolijom će sastaviti knjige i ostaviti ih na neku livadu kad se ljudi probude.
-Sjetila sam se,onaj lav iz Zoološkog vrta bi trebao sjesti na ovu žiVčaru,isto ovako kao mi,i odvesti se u šumu,na vrh planine,da mu bude široko i zeleno!I tu čuva sve ljude u gradu i kuće i konje.
-Trebao bi…
Prvi je oktobar 2019.godine i vjetar silazi niz Kovače na moje rame tišinom lopova.Ovdje smo jer ne smijemo biti tamo gdje nam je mjesto.
Upitaš li se je li mi hladno i pokrijem li se po bubrezima?
Izvor:Martina Mlinarević:BUKAČA;Sarajevo;Zagreb:Buybook,2019.
Izbor:Kemal Mahić
