Poznati bosankohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović,koji živi na relaciji SAD-Bosna i Hercegovina,u jednom od intervjua je izjavio:
„Sjećamo se mjesta u kojem smo nekada živjeli,ali nas se tamo ne sjećaju“
Ova rečenica pogađa sve one koji su napustili mjesto nekadašnjeg življenja i pogađa „u sridu“,“ ali nas se tamo ne sjećaju“.
Ona koja se sjeća nas,je dipl.ing arh. Ana Tolić.
Za ovu tvrdnju neka posluži knjiga:“Graditeljska baština grada Ljubuški“.
Kada prelistate ovu netom izašlu knjigu,pomisliti će te da je ova knjiga ona koja prikazuje Firencu,Rim,Akropolis,Samarkand,Berlin,Buharu…
U knjizi se mogu naći podnaslovi:
-nastanak sela i zaselaka
-stambena arhitektura zaselaka
-gospodarski i pomoćni objekti
-spremišta za vodu
-suhozid
-ceste,staze,mostovi
-groblja
-popis svih sela ljubuške komune sa prostornom organizacijom naselja i tradicionalna arhitektura objekata
–naselja sa elementima orijentalne kulture
-arhitektonska naselja u doba Austro-Ugarske Monarhije
-arhitektura od 1918-1990.godine
-srednjovjekovno naselje Ljubuša
Sve je ilustrirano sa 415 fotografija sa detaljima ,kartama,satelitskim snimcima,planovima,projektima izgradnje,pogledima itd.
Kada sve pregledate(292 stranice),onda ćete se osjećati ponosno i bogato,a pogotovo ako to pokažete svojim prijateljima iz drugih gradova ili drugih država svijeta.
Ja sam pratio „govor svoga tijela“,listajući fotografije i prigodne tekstove i zaključio da je ovo kulturni događaj 2021.godine i da se po zakonima vjerovatnoće nakon svih ovih stoljeća,morala pojaviti osoba koja je štampanjem ovakve knjige zapisala svoje ime i prezime u antologiju nečega što zovemo „praznik duše“.
A tko je ta osoba koja nam je to omogućila?
Ana je rođena 1958.godine u Kotoru(Boka Kotorska,Crna Gora).Mladost je provela u Tivtu.
Završila je klasučnu gimnaziju u Kotoru.
Arhitektonski fakultet u Sarajevu.
Od 1983.godine živi i radi u Ljubuškom(urbanizam).
Udata je za Slobodana Tolića i živi na Gredi(Gornji Proboj).
Obje knjige je izdala u vlastitoj nakladi.Iako radi u općini Ljubuški,Ana nije našla sponzora,niti joj je ponuđen za izdanja ove dvije knjige.Tužno i žalosno!
Suprotan primjer je knjiga:“Ljubuški-oaza Hercegovine“izdata 2008.godine(monografija)-fotografije Ive Pervana,koja je finansirana od nakladnika-općina Ljubuški u štampi:Grafotisak Grude!
Razlika između ove dvije knjige je u tome što je Ana Tolić objavila i tekst sa fotografijama:“Naselja sa elementima orijentalne arhitekture“ i time afirmirala i „drugi narod“ u Ljubuškom,što monografija „Ljubuški-oaza Hercegovine“ nema ni u napomenama niti u tragovima.
Dakle,Ana je uvažila činjenice,a razlika je 2008 godina i 2021.godina.Da ne govorimo o razlici između imena autora ove dvije knjige.
Zato kažem i pišem:
Ana,ma rodila Te majka!
Njena knjiga:“Graditeljska baština grada Ljubuški“ nije pamflet,nego godine istraživanja pretočene u naučno djelo!A osnova nauke je –činjenica(istina).
Ana je „crema de la creme“!
Ana je „trešnja na torti“.
Torta su njeni roditelji,sredina koja ju je formirala(Tivat,Kotor,Sarajevo,Ljubuški),njena obitelj,njene kćerke i Slobodan,njeni prijatelji i poznanici.
A,Ana je trešnja!
Sladilo do bola!
Preporučujem nabavku knjige:“Graditeljska baština grada Ljubuški“ g-đe Ane Tolić,jer nas se Ana Tolić sjeća,svojim avangardnim djelom prepunom ljubavi prema Ljubuškom i njihovim etnicima.
PS. U međuvremenu je vodstvo SO Ljubuški pristalo da isplati polovinu troškova štampanja knjige:”Graditeljska baština grada Ljubuški”
Kemal Mahić
