Nema žege do mostarske. Na toj urbanoj vrelini, titraju zrakom gorući grmovi, beton se cijedi, šire zrakom na desetke mirisa, gušteri letargično drijemaju u podne. Nisam u životu vidio Mostarca koji je od našeg hercegovačkog sunca postao tamnoput, pošalji ga u Neum ili u Trogir vratit će se mediteranski prepečene boje. DNK je u điru, jedinstven i neponovljiv.
Djetinjstvo mi je obilježeno suncem. Kroz jugoistočni prozor uprle bi u mene zrake, u hodu do frižidera bi se presvlačio, popio Pipi na eks i izjurio van. Mater bi zijala za mnom nešto oko ručka, koga briga kad imaš pet godina. Niska ruska bicikla s tvrdim gumama i brže, najbrže na Bijeli brijeg pogledati jutarnji trening Veleža i mog idola Envera Marića. Jednom prilikom mi je iz čista mira dobacio svoje rukavice, mokre i smrdljive od muškog mošusa, ručao sam u njima na užas moje majke.
No, ona nije znala da su mostarskom derištu samo tri stvari važne: Veležov stadion, Partizansko groblje i Mostarski most. Ćako me vodio i u zelene bašte i u prijateljske restorane na bogate somune, a ja bi samo u glavi računao koliko me vremena dijeli do Vanje, Vilija, Omera i ekipe, s ljubomorom bi redovito zaključio da im je bolje nego meni.
Jer oni gledaju laste i iglice.
MOSTARSKI MOST, ŽILA POVEZULJA
Neretva je prije trideset godina bila dvaput brža nego danas, oštri sprudovi su vrebali, virovi gutali naivce, trebao si biti jebeni plivač da je u šutu preplivaš sa zapadne na istočnu stranu i natrag. Mostarski most je bio simbol hrabrosti i muškosti. Jednom sam od ćake dobio zidarsku šljagu jer sam se popeo s druge strane ograde, na vrh mosta. Jadan, uzrujao se, nije znao da sam po enti put na istom mjestu i gledam u dubinu sa strahopoštovanjem. A ja sam sanjao taj skok i kako izranjam ovjenčan slavom.
No i petogodišnjem mulcu bilo je jasno da Mostarski most nije isključivo adrenalinska zadovoljštine nego i put u posve drugačiji svijet. Otac je uvijek malčice zazirao od istočnog Mostara, ali zato moja nona nije nikada. Obožavao sam s njom prijeći most. „Ajme, vidi slatkiša, čiji je?” i za nepunu minutu bi se davio u pitama zeljanicama, rahatluku i baklavama dok bi moja nona divanila sa svim i svakim. Dođi dobrog duha i dobrodošao si.
Mostarski most je bio arterija grada kojom je kolala zdrava krv.
I nakon toga ostala je samo jedna štacija: Partizansko groblje. Provjerio bi kutiju s gušterima da li Golijat ima hrane i aman tamo došao na podjelu na „partizane i nijemce”. Zauzeo bi busiju iza groba Ante Livaje i praćkom gađao u nedogled. Na koncu bi Vili, uvijek je bio malo nervozan, zavikao „juriš braćo do slobode” i stranci bi nestali u bezglavom trku.
Kad bi došao doma prije mraka, mati bi trljala s mene prljavštinu i više bi sebe pitala: ”Pa gdje si se ti vucarao od ranog jutra?”. Najbolje da ti kažem, bona.
MIR, NEMIR, SVEMIR
I kad sam se morao iseliti kod majke na sjever stjecajem grubih okolnosti, voljeni mi grad nikad nije izgubio sadržaj i konture. Čak sam vremenom prestao govoriti da sam Mostarac jer sam imao dojam da sam jedini van njega i tog urbanog iskustva. Što god da pričam, bleje u mene. Sav taj mir i nemir morao je negdje izbiti.
Kad sam kao pripadnik 118. brigade ZNG dobio ponudu da idem ratovati u Bosnu, poslao sam ih u goli kurac. Šta, protiv Omera?
No, onda mi je ratni zločinac Slobodan Praljak poslao brutalan udarac koji me je prizvao svijesti. Srušio je Mostarski most pod izlikom „da nijedna građevina (?!) nije dostojna života hrvatskog vojnika”. Nije to bila građevina, rahmetli Praljku nego važan dio naših života. Mene si zauvijek izgubio tim tenkovskim hicem, a dvaput sam bio ranjen u akciji. Treći metak zna se čiji jest.
I prije nego li ovu sentimentalnu pripovijest privedem kraju, moram se dotaknuti te nesnosne podjele na Zapadni i Istočni Mostar. Kad dođem, a doći ću, držite gaće u zubima jer znam u dušu i kazneni spis svako porijeklo tutićevaca, klerofašističkih dijelova Crkve i korumpirane vlasti Herceg Bosne. Nas nikad neće sustići mrska hajka.
I ne dirajte mi Omera, moju braću po djetinjstvu.
Žega stiže sa mnom.
Volite Mostar kao što ga ja volim i bit će Jerusalem
Tacno.net, Nenad Bunjac