U februaru i martu 1912. godine na adresu sarajevskih listova „Zeman“* i „Novi Musavat“* stigla su dva pisma iz Turske. Prvo od Ljubušaka Mehmeda Bećirovića, iseljenika koji je prije, vjerovatno 1907. godine, napustio rodnu grudu u nadi za boljim životom i nastanio se u kasabi Durgut i drugo od grupe hercegovačkih iseljenika u kasabi Durgut.
Ogorčeni Mehmed piše: Evo skoro će biti pet godina do pet mjeseci, kako sam iselio iz svoga rodnoga mjesta grada Ljubuškoga, nikad nezaboravnoga, u Tursku, u Durgut, te sam uzeo 20 dunuma zemlje sa kućom zajedno kod kršle*, gdje sam mislio, da ću najrahatniji biti. Na žalost i sramotu postadoh najnerahatniji i najbihuzurniji čovjek. Dalje u pismu Mehmed navodi da mu vojnici iz kasarne koja graniči sa njegovom baščom kradu kokoši „pecajući“ ih na udicu i da ne haju za njegove proteste. Kad je krađu prijavio civilnim i vojnim vlastima, naišao je na nekorektan postupak; neki lokalni činovnik uopšte ga nije razumio, a bimbaša* ga je udario šakom i zaprijetio mu da ne dolazi više u kršlu.
Kao austrijski podanik Mehmed se pismeno obratio austrijskom konzulu u Smirni žaleći se na grube postupke lokalnih turskih vlasti i tražeći da se protiv njih podnese tužba. Na kraju pisma Mehmed poručuje svojim zemljacima: Draga braćo muslimani, otvorite oči, ne ogledajte se u mene, kao i ostale muhadžire, pa ne ostavljajte svoje rođeno mjesto, umirite na svojoj grudi, nedajte se zavesti, kao što sam se ja i drugi muhadžiri dali, pa sada niti mogu tamo, niti amo, dok ne završim. Umirem za svojim rođenim mjestom, ali za tamo nemam putnog troška i to ne samo ja, već na hiljade bosanskog islama, pa kad bi nam se smilovala bosanska vlada i izišla u susret i dala nam putne troškove i u Bosni nas naselila, ne bi osto od stotine jedan, već bi se svi u Bosnu povratili. (1)
Na ovo pismo odgovorili su iseljenici iz Ljubuškog i drugih hercegovačkih mjesta stalno nastanjeni u Durgut kasabi. Neki od njih su se iselili nadajući se boljem životu, drugi nikako nisu pristajali da budu pod žezlom inovjernog vladara, nekima ponos nije dozvolio da trpe nove, potpuno strane vlasti, novi poredak, običaje, jezik i vjeru. Iz Ljubuškog su bili većinom oni koji su imali malo ili nimalo i nisu se mogli opstati u rodnom gradu. Te ljude vukla je nada da će u novoj sredini, u potpuno nepoznatoj, velikoj muslimanskoj zemlji „snaći“, jer dobro osobno snalaženje je, tada mnogo više nego danas, bili značajna odlika Hercegovaca.
U pismu zemljaci oštro optužuju Mehmeda Bećirovića da je čovjek „bez karaktera i poštenja“ i žele da ga i ljubuški muslimani javno osude. Zamjere mu da je otvorio birtiju u svojoj kući u blizini vojničke kasarne i prodavao rakiju vojnicima i da je lažno optužio vojnike da su mu krali kokoši. Postalo je sve isuviše ozbiljno kad je njegova žalba doprla do austrijskog konzula u Smirni. Vojne vlasti su negirale krađu i zaprijetili mu da se pazi neistinitih izjava. Potpisnici tvrde da je ovo njegovo ponašanje štetno za sve useljenike, jer baca ljagu na vojne vlasti i turske vojnike.
Potpisnici tvrde da se nikad neće vratiti kući, a kad bi i želili, vratili bi se bogatiji nego kad su otišli. Bećirović u svom dopisu kaže, da bi se vrnuo da ima putni trošak. Kada bi se god htio vrnuti sigurni smo da bi vazda mogo duplo odnijeti u Bosnu, nego što je donio. Među ostalim u dopisu navodi i ovo: da bi na hiljade bosanskih muhadžira bilo, da se vrnu, da imaju putni trošak. Danas što se nalazi bosansko-hercegovačkih muhadžira u Durgut-Kasabanskom kazaluku (kotaru) najsiromašniji i najgori mogao bi deset puta otići u Bosnu sa cijelom familijom, ali ni jedan neće da se vrće. Ukratko: vrata su otvorena kuda ko hoće.
Husni Šakamber, Jar(k)ir ef. Krpo, Abdurahman Hadžalić, Halil Kafaria, Mustafa Turudić, Osman Hodžić, Abdulah Krohnić, Mehmed Čevro, Hasanaga Čevro, Mehmedali Hadžalić, Šućrija Lalić, Hadži Ahmetaga Atlić, Mustaj ef. Ibriktar, Omeraga Topalović, Ahmetaga Mahić, Asim Bračković, Adem Kapić, Vugić Salik(h), Šaćiraga Ćerkić, Mustafaga Košarić, Šućrija Bračković, Mujaga Bračković, Muharem Bračković, Huso Arslanović, Fazaga Pajo, Salih Ključe, Perzić Alaga, Pavlović Muhamed, Topalović Mustaj ef., Zulfikar Bičekčija, lbrahim ef. Topalović, Salih ef. Balić. Ahmet ef. Balić, Sadik Kapić, Alija Čatović, Bošter, (?), Salih Čizmić, Kajtaz Muhamed umrlog Mahmuta(g)je, Omer Dizdarević, Džajo Bekiraga, Mujaga Šunje, Salihaga Mušić, Tepčarić Alionbaši, Čumurlija Halil, Bračković Ahmed Onbaši, Gjonka lbrahim, Zamaga Čelebić, Zulfika Rudar, Ibriktar Mehmedaga, Bubić Muharem aga, Mehmedaga Jusović. (2)
* Zeman- Organ- Ujedinjene Muslimanske Organizacije.
* Novi Musavat- Organ Muslimanske Narodne Organizacije.
* Kršla- vojnička kasarna.
* Bimbaša- beg- vojni starješina, major.
- Pismo iz Turske. Zeman 1912, 17, 2, od 10. februara.
- 0dgovor na „Рismo iz Turske“ , štampano u ,,Zemanu“ 10. februara 1912, broj 17. Novi Musavat 1912, 18, 2, od 2. marta.
Sadiković Halid
