Ovu ocjenu je u izavi za Agenciju Fena u povodu Dana nezavisnosti BiH iznio stručni saradnik u Institutu za historiju Sarajevo dr. Admir Mulaosmanović, naglasivši da je tada pokazana odlučnost građana da samostalno grade svoju budućnost.
“Naravno, znamo da su mnogi događaji nakon toga negativno okrenuli političku situaciju. Međutim, smatram da borba za slobodu, a to upravo jeste bila borba za slobodu, jeste borba koja iziskuje određene napore i nedaće”, kazao je Mulaosmanović.
“Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji se obiljažava 1. marta, vjerovatno je najvažniji datum u novijoj povijesti naše zemlje uopće. Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, odredio je sudbinu i ove zemlje, i njenih naroda”, izjavio je za Fenu Edin Šaković, asistent na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.
Gledajući s ove povijesne distance, kaže Šaković, može se ustvrditi da je odluka za raspisivanje referenduma u ondašnjim okolnostima bila izuzetno hrabra.
“Danas se ponekad čuju mišljenja i dileme kako se, možda, i nije trebalo ići na referendum, kako bi se na taj način možda izbjegli rat, agresija i genocid koji su uslijedili i slično. Valja, međutim, istaknuti da raspisivanje referenduma u biti nije bilo pitanje izbora, jer izbora i nije bilo. U slučaju da referendum nije raspisan, Bosna i Hercegovina bi ostala u tzv. krnjoj Jugoslaviji, koja se faktički pretvarala u autoritarnu velikosrpsku državnu tvorevinu pod kontrolom režima Slobodana Miloševića. Nije teško pretpostaviti da bi u tom slučaju apsolutnu političku dominaciju u Bosni i Hercegovini ostvario Karadžićev SDS, kao Miloševićeva republička ekspozitura, požar rata bi se iz Hrvatske prenio na Bosnu i Hercegovinu, osobito u krajeve s hrvatskom većinom, a Bošnjaci bi najvjerovatnije bili najprije politički obezglavljeni, a potom mobilizirani u jedinice JNA i bačeni u borbu protiv Hrvata”, smatra Šaković.
Isto tako, dodao je, ne smije se zaboraviti ni činjenica da su stvaranje velike Srbije i agresija na Bosnu i Hercegovinu pripremani mjesecima, pa i godinama prije referenduma.
“Bosanskohercegovačko političko vodstvo (ili barem njegov veći dio) trudilo se sačuvati Jugoslaviju kao reformiranu zajednicu ravnopravnih republika i naroda. U tome su se, inače, posebno isticali politički predstavnici Bošnjaka, predvođeni Alijom Izetbegovićem, kojeg možemo smatrati i najzaslužnijom ličnošću za kasnije raspisivanje i uspjeh referenduma o nezavosnosti. Sam Izetbegović je priznao da je referendum došao u obzir tek onda kada je postalo jasno da se Jugoslavija ni po koju cijenu ne može sačuvati, odnosno onda kada je Hrvatska definitivno krenula putem nezavisnosti. Postalo je jasno da Hrvatsku na tom put mora slijediti i Bosna i Hercegovina. Stav građana ove zemlje, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata, ali i značajnog dijela Srba (tamo gdje SDS nije uspio spriječiti samo održavanje referenduma, kako su radili u mjestima u kojima su vladali) bio je više nego jasan. Apsolutna većina stanovnika ove zemlje opredijelila se za nezavisnost, nezavisnost koju je ubrzo priznala i međunarodna zajednica i nezavisnost koja je ubrzo potom morala biti i oružjem odbranjena. Uprkos svim problemima i ogromnim žrtvama, u toj odbrani se i uspjelo”, zaključio je Šaković.
(FENA)