Žestoka reakcija Ambasade Republike Hrvatske na podsjećanje predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) i zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda BiH, Bakira Izetbegovića, na vrijeme “dobrih Bošnjana”, kao i to da stanovnici Bosne vode porijeklo od njih, ponovo je akteuelizirala ovaj dio bosanske prošlosti.
“Ma koliko se hrvatska i još više srpska historiografija trudile da Bosnu prikažu svojim, hrvatskim odnosno srpskim teritorijem, a njeno srednjovjekovno stanovništvo Hrvatima ili Srbima, sasvim je dovoljno čvrstih dokaza da je Bosna bila zasebna i posebna, kao i njeno stanovništvo koje jest bilo i pravoslavno i katoličko, ali ne hrvatsko ili srpsko, pogotovo u današnjem kontekstu tih nacionalnih pojmova”, kazao je, uz ostalo, Izetbegović na tribini u njemačkom Mainzu.
Podsjetimo, Ambasada Hrvatske u Sarajevu odbacila je kao neprihvatljive izjave lidera SDA kojima je, kako tvrde, “on u kontekstu sadašnjeg političkog stanja u BiH doveo u pitanje povijesni identitet naroda koji su konstitutivni u njegovoj zemlji”.
U izjavi dostavljenoj Hini stoji kako Ambasada Hrvatske smatra da je Izetbegović u odvojenim istupima na skupovima bošnjačke dijaspore u Njemačkoj iznio “brojne neprihvatljive teze”.
“Politizacija i tendenciozno izvlačenje iz povijesnog konteksta, kao i dnevnopolitička zloporaba povijesnih termina dio je opetovanog političkog plana s ciljem identitetskog rastakanja i grube asimilacije identiteta konstitutivnih naroda, posebno hrvatskog naroda kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini”, stoji u reakciji ambasade na Izetbegovićeve istupe na skupovima u Njemačkoj.
Mada se SDA može puno toga prigovoriti u kontekstu negiranja suštine povijesti Bosne, što se tiče historiografije ono što je kazao Izetbegović teško da može da bude sporno.
Prvo pominjanje Bošnjana
Prema historijskim izvorima, ime Bošnjani prvi put se spominje oko 1166. godine u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena, zatim u velikom broju raznih dokumenata koji su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni, potom kod starih južnoslavenskih pisaca u vrijeme turske vladavine, kada se Bosanci, Bošnjani ili Bošnjaci spominju uporedo i ravnopravno s drugim južnoslavenskim narodima, i tako dalje.
Primjerice, hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić (1849.-1928.), djed povjesničarke Nade Klaić, navodi ime Bošnjak na dvadeset devet mjesta, a ime Bosanac ili Bošnjanin na nebrojeno mnogo mjesta. Nijednom to ime ne veže za određenu konfesiju već isključivo za stanovnike Bosne i Zahumlja, Huma ili, od 1448. godine, Hercegovine.
“Bosna nije potčinjena”
Jovan Kinam, bizantijski hroničar iz 21 vijeka. na dva mjesta spominje Bosnu i narod koji tu živi i “koji ima poseban način života i upravljanja”.
Radi se o izvornom materijalu koji govori o Bosni u doba bana Borića, 1150. godine. Drugi pohod cara Manojla protiv Raške:
“A iduće godine, već pred kraj ljeta, kada putevi za Srbiju postaju najpogodniji za vojsku koja napada, jer tada drveće već počinje da gubi lišće, skupi vojsku kod Niša. Saznavši tu da se iz Peonije šalju snage Dalmatima u pomoć postara se da voj-
ska pređe preko zemlje nazvane Longomir da bi se Peonci, koji su napredovali s desne strane, sukobili s romejskom vojskom. Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja…“.
Šta je Mak bilježio
“Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke kod gospodina Bana”, bilježi 15. augusta 1332. godine Stjepan Kotromanić, bosanski ban od 1322. do 1353. godine; stric Tvrtka I, prvog bosanskog kralja, o odnosima Bosne i Dubrovnika.
“Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti”.
Stjepan Ostoja, bosanski kralj u dva navrata od 1398. do 1404. i od 1409. do 1418. u dokumentu s početka svoje vlasti bilježi:
“I da mu se ne učini nik'dare nijedno hudo – što ga ne bi ogledala Crkve bosanska i vlastela bosansci”.
Jelena Kotromanić 1354. godine piše: “V’ ono vrijeme, kada pride gospodja bana mati s Ugra i s svojim sinom, knezom Vlkom, i kada bi sastanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prislegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko (i) dumanadesete dobrih Bošnjane knezu Vladtku Vlkoslaviću… ”
Vladislav Stjepanović oko 1353. piše: “Dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli dumandesete dobrijeh Bošnjana knezu Vlatku Vlakosaliću i njegovu djetetovi… “.
Fra Antun Knežević: Bosna ponosna i Bošnjaci
Kako bilježi Hadžijahić, Fra Antun Knežević u Padu Bosne o Bošnjacima piše:
“… mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednim! – jednokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše
da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbikoji pišu ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih sama su prazna imena, izmišljena od nekih zanešenjakah. ”
Kako je Knežević zamišljao slobodu svoje Bosne?
“U ono vrijeme, pod uplivom probuđene narodne svijesti kod Hrvata i kod Srba, jedni i drugi svojatali su Bosnu za sebe ili je barem dijelili. Knežević neće da se Bosna komada. On smatra, za razliku od skoro svih svojih suvremenika, da Bosna pripada Bosancima (“Bošnjacima”, kako ih on zove). Ona ima povijesnu podlogu da bude samostalna iako ne i zatvorena prema suradnji i s onima na zapadu i s onima na istoku. To se nije sviđalo ni tada a ni kasnije ni Hrvatima ni Srbima. Ipak, uvažimo da Knežević iz tako zamišljene Bosne izvodi – pored svega ostalog – i potrebu međusobne vjerske snošljivosti. Ako ni za što drugo, valja mu za to odati priznanje. Operacija podjele Bosne njemu je valjda izgledala suviše bolna i opasna i zato u praksi neprihvatljiva; radi toga trebalo je naći način da se živi zajedno. Ako i žigoše na najoštriji način zločine turske vladavine, on u muslimanima gleda istorodnu braću i računa na zajednički život s njima pa ih tijekom austrijske okupacije uspješno zaštićuje”, navodi se na stranici Bosne Srebrene.
Bošnjaci nekad slavni narod
Fra Matija Divković (1563.-1631.), bosanski pisac, franjevački svećenik, ima zaslugu kao utemeljitelj bosanske književnosti.
“I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkog u pravi i istiniti jezik bosanski”, piše Divković u Nauku krstjanskom iz 1611.
Kako smo već pisali, bez obzira na aktuelna politička pitanja i prepucavanja, stanovit odgovor na istup Ambasade Hrvatske u Sarajevu nudi i katedrala Srca Isusova u Sarajevu.
Katedrala ima svojih pet vitraja (vitraža) visokih 5,75 i širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vrancaševom nacrtu u Innsburcku. Na jednom od vitraža stoji “Katolici Bošnjaci grada Sarajeva 1887“, koji tako zorno potvrđuje historijske činjenice o Bošnjacima katoličke, pravoslavne i islamske vjere.
O Bošnjacima i Bosni vjerodostojno su stoljećima svjedočili i bosanski franjevci, “vjerni Bogu i Bosni”.
Kako je živio u devetnaestome vijeku, u vrijeme kada je kroz srpski i hrvatski nacionalni pokret vršen jak pritisak na Bošnjake, bio je bosanski franjevac, prosvjetitelj, etnograf, pjesnik i književnik, Ivan Frano Jukić je 1848. godine objavio sljedeći tekst:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo”.
Primjera ovog bosanskog duha je još mnogo, naravno. Ima ga čak i u novije vrijeme. Lijep primjer za to je Općina Prozor-Rama. Budući je dan Općine Prozor-Rama ranije obilježavan na blagdan Male Gospe, na svečanim sjednicama Općinskog vijeća od nekadašnjih gvardijana franjevačkog samostana Šćit, fra Mate Topića i fra Tomislava Brkovića, “jasno poručeno da je nužno tragati za novim datumom, koga će i Bošnjaci pozdraviti i doživjeti kao zajednički”, bilježi prozorski imam Safet ef. Pozder.
“A datuma itekako ima. Svakako najoptimalniji i najsvrsishodniji datum za zajednički dan općine, što je u više navrata spominjano i sa bošnjačke strane, ali i od franjevaca, bio bi 11. august, i to ne bez razloga. Jednaestog augusta 1366. godine nailazimo na prvi spomen Prozora, i to u Povelji bosanskog bana, a kasnije i kralja, Tvrtka I Kotromanića, kojom je nagradio vojvodu Vukca Hrvatinića za ostvarene zasluge i služenje. Povelja je izdata “pod Prozorom u Rami” i ako neki datum zavređuje pažnju i prostor, onda je to taj”, pisao je ef. Pozder u tekstu za Al Jazeeru Balkans.
Sredinom 2017. godine raspisan je natječaj za izradu spomen-obilježja “Tvrtkov biljeg”. Prethodno je u Prozoru/Rami održan naučno-stručni simpozij pod nazivom “Bosanski ban Tvrtko ‘pod Prozorom u Rami”, u sklopu kojeg su građanima prezentirani brojni radovi autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Direktan povod simpozija bilo je 650 godina od prvog spominjanja Prozora. Početkom septembra 2017. godine na južnom ulazu u grad, unutar kružnog toka, dovezen je i ugrađen poveći kameni spomenik. Riječ je o skulpturi akademskog kipara Petra Dolića, visokoj tri metra i izrađenoj od dolita, vrste kamena koja je otporna na sve uslove, a porijeklom je iz Bosne i Hercegovine.
Tako “Tvrtkov biljeg” i danas stoji u srcu njegove zemlje.
Radiosarajevo.ba
Po prijedlogu stalnog saradnika
Foto: Al Jazeera: Tvrtkov biljeg u Prozoru/Rami