Ne znam kako to stoji kod vas ali moja asocijacija za ljubuško kino Radnik je ona stara školska pjesmica “Sve ptičiceeee iz goreeee”.
Naglasak odpjevanog dijela pjesme bio je na kraju stiha tako da je ovo “iz gore” bilo otpjevano tako da je zvučalo više kao da sve ptičice izgore. Tako je ova nevina i dobronamjerna pjesmica umjesto dirljive poruke da nam se ptičice pjevajući spuštaju iz gore prema moru dobila dimenziju zagorenog ptičjeg mesa.
Od onih ranih školskih dana prošlo je skoro četiri decenije ali kad god prodjem pokraj našeg kina očekujem da će se iz njega prolomiti hor osnovne škole pod dirigentskom palicom simpatičnog nastavnika Mirsada Ćatovica i ta čuvena “Sve ptičiceee iz goreeee” s kojom su počinjale, čini mi se, svaki svoj nastup. Moj dragi komšija Zoka Bandur vjerovatno sit svih ovih “ptičicaaaa” ovaj hor, nimalo šarmantno ali prilično maštovito, prekrstio je u Ljubuške Klepetuše.
Zgrada kina Radnik kamena je zgrada izuzetno siromašne arhitekture i proporcija. Čak i u svojim najboljim danima ličila je više na ogromni nezgrapni magacin nego na kulturno srce Ljubuškog. Danas je taj nekadašnji hram ljubuške kulture i mjesto najljepših uspomena, na žalost postala karikatura same sebe i čući onako tužna i zaboravljena poput zalutalog djeteta iz sirotišta i čeka da je neka tajkunska ruka po kosi pomiluje.
Unutrašnjost kina svojom odskudnošću nije puno odudarala od vanjštine. Spartanski opremljena tvrdim drvenim stolicama na sklapanje (i lupanje) i skromnom drvenom pozornicom u dnu dvorane koja je demokratski ugošćavala sve od šarlatanskih brkatih madjioničara do utegnutih i dosadnih političara.
.
.
Nije bilo neobično da se na skromnoj pozornici ljubuškog kina u istoj sedmici smjene pjesnici sa neke književne večeri i tinejdžerski idol Zdravko Čolic. Ili opet da Prvomajska sjednica puna političarskih ispraznih govora prethodi narodnjačkom lumperaju Silvane Armenulić koji dan kasnije.
.
HORDŽIJE I MADJIONIČARI
Iz one perspektive posebno su bili zanimljivi nastupi, već pomenutog, hora osnovne škole i popratne priredbe od folklora do recitacija. Na pozornici su stvari bile manje više iste iz godine u godinu. Hor i muzička sekcija bili bi poredani u pozadini bine. Hordžije i svirači (muzička sekcija) lijepi k’o slike, friško okupani, ispeglani, blistavi i ‘ljubi ih majka’ zalizani a ispred njih energični nastavnik Ćatovic jednom rukom neumorno diriguje a drugom još neumornije namješta kosu koja bježi sa oskudno pokrivene glave.
U prvom redu dvorane poredani bi bili naši nastavnici sa kariranim ‘siperak kravatama’ i nastavnice sa tek formiranim trajnama i neizbježnom, nimalo diskretnom šminkom. Do njih opet, po dužnosti poredani ozbiljni, općinari i drugovi ispod borića (iz Komiteta) sa izrazom lica ‘vidju mene’.
U redovima iza sjedilo se kako koga zapadne ili kako se ko osjeća. Atmosfera je opuštena, proleterska. Sjedi se, smije i diše punim plućima i neusiljeno.
Osim rijetkih ‘važnih’ priredbi grijanja ni hladjenja u dvorani naravno nije bilo tako da su zime unutra bile prilično ‘osvježavajuće’ i nerijetko cvokotne a ljeta opet znojna sa mirisom jeftinog deodoransa.
.
.
Sjećanje me vraća u jednu od tih hladnih zima s ranih sedamdesetih kada je u kino Radnik, na veliko najavljivan i plakatiran, došao madjioničar sa svim što se od njega očekuje uključujući i karte i zečeve i golubove i šarene marame koje je izvlačio iz širokih rukava. Zagrijao nas je svojim čudovišnim trikovima I onda uvjerljivo najavio da je on i hipnotičar i da mu treba dvadesetak dobrovoljaca koje će on hipnotizirati i ovladati njihovim mislima. Čini mi se da nije ni završio reći da mu treba dvadeset dobrov… a mi iz prvih redova zasprintali smo poput stampeda prema pozornici. Posjedao nas je u polukrug i počeo sa mantrom kako su nam kapci teški i kako nam se spava. Budući da sam ja vjerovatno rodjen kao hipnotički subjekat sa genetskom greškom niti su mi kapci bili teški niti mi se spavalo. Još sam bio skroz naskroz svoj a kako se ništa neobično nije dešavalo počeo sam se okretati oko sebe škiljeći čas prema mojoj uspavanoj scenskoj subraći, čas prema punoj dvorani koja se već umirila spremajući se da svjedoči nešto nesvakidašnje. U tom je hipnotičar počeo ići od jednog do drugog i bockati nas iglom. Većina je uistinu već bila hipnotisana i nije regaovala na ubod. Prišao je tiho do mene, bocnuo u rame, uslijedilo je moje “Ajjj” i njegovo “Hajde bježi” i to je bio kraj moje show karijere. Vratio sam se na svoje mjesto sa pomiješanim osjećanjima. Nisam znao treba li da budem heroj kojeg je nemoguće hipnotisati ili mi je pak krivo što nisam ostao gore da budem dio te čudesne seanse. Nakon nekoliko minuta kad je na pozornici pala hipnotičareva naredba “Ljeto je, vama je vruće, skidajte se” a hipnotisana grupa počela da se skida do donjeg veša, definitivno sam znao gdje mi je mjesto. U parteru a ne na pozornici.
.
MARA
Za održavanje ove dvorane prepune pjesme, snova, smijeha , plača i iluzija bila je zadužena stasita Mara koja se svojom pojavom poprilično dobro uklapala u ovu atmosferu. Hodala je teško, skoro KingKongovski. Bila je najčešće obučena u dugi, plavi, izlizani, radnički mantil koji joj je valjda trebao poduprijeti autoritativnu figuru i pojavu. Red je zavodila ogromnim svežnjem ključeva za sve one koji se nisu uklapali u Marino poimanje reda i mira.
Scenarij ulaska u dvoranu bio je nekada interesantniji od onoga što bi slijedilo na platnu ili pozornici. Čekali smo i naguravali se pred zaključanim vratima u pomaloj prostoriji, nekoj vrsti čekaonice, koja se kupala u koktelu sastavljenom od oblaka duhanskog dima i smrada iz WC–a koji se naslanjao na slavnu kafanu Radničkog koja je opet bila institucija za sebe.
Mara bi se pojavila iznebuha, poput cunamija pogurala nas onako sitne da se probije do vrata koja je trebalo otključati. U tom proboju do vrata ‘djava bi nas odnija’ više puta dok korpulentna Mara nije zauzela poziciju, prepriječila vrata i stala da kida karte. U gužvi onih koji su imali ulaznice redovno bi se našlo i nekoliko odvažnih koji su se pokušavali ‘uvaliti’. Taj proces uvaljivanja završio bi najčešće tako da bi ‘uvaljivač’ bio ‘pedagoški opomenut’ svežnjem ključeva po glavi nakon čega bi se razočaran udaljio i čekao da završi film o kojem bi poslije slušao širomašniji za jedno filmofilsko iskustvo i bogatiji za čvrgu na glavi. Istina čuda su se nekad i dešavala tako da bi poneko ‘uvaljivanje ‘ i uspjelo . Kasnije kad smo poodrasli shvatili smo da mi i nismo bili toliko vješti nego da je Mara povremeno dobrodušno zatvorila oči i pustila nas da ilegalno odgledamo film za koji nismo imali para.
Jedna od komičnijih situacija koje se pamte i prepričavaju vezana je za ljubušku legendu Baru koji je naprosto bio zaljubljen u filmove i rijetko bi propustio neki film. Kad je napunio 18 godina, postao punoljetan i dobio ličnu kartu, lokalni mangupi ubjedili su ga da sa ličnom kartom (a karta je bože moj karta) može ulaziti u kino jer mu to, je li, sad dodje kao stalna ulaznica. Siroti Bare progurao se sa otvorenom ličnom do Mare i ponosno pokazao svoju ‘ulaznicu’. Mara, visprena kakva je bila, odmah je shvatila igru i Bari je bez uvijanja poručila “Nos’te djava od mene”. Bare se medjutim nije dao pokolebati upirući uporno u svoju fotografiju u ličnoj karti i ponavljajući “Evo Mare karte, pa šta sam je onda džaba vadija”. Ne znam je li suvišno reći da su u nedostatku dodatnih argumenata opet proradili Marini ključevi koji su efektno završili diskusiju. Bare se povukao u pozadinu a mangupi koji su ga nagovarali su mu u medjuvremenu kupili pravu kino kartu koju je Bare poslije izdaleka, na sigurno, pokazivao Mari da ne bi slučajno opet ključevi proradili.
Najzanimljivije od svega je da je guranje ispred vrata u stvari bio dio onog redovnog predfilmskog rituala jer smo se jednako žestoko gurali kad bi nas bilo 20 ili 200. Najkomičnije je bilo kad bi medju prvim uletili u dvoranu i onda nismo znali gdje ćemo od one silne širine. Tragali smo naravno za najboljim mjestom u kinu, promjenili sjedište nekoliko puta i skrasili se opet na ono isto mjesto gdje smo prvo sjeli. I tako nam je i djetinjstvo prošlo trkajući se ko će prije doći do tog najboljeg mjesta za koje ni dan danas ne znamo gdje je ali znamo sigurno da je tamo negdje.
Teorije vezane za najbolje mjesto u kinu zavisile su najčešće od namjera za dolazak. Ako je povod bio filmofilske prirode svako mjesto blize ekranu bilo je idelano. Ako se u kino pak dolazilo radi mraka, ukradenog poljupca ili samo obećavajućeg držanja za ruku onda je sve pozadi i to po strani bilo pravi izbor jer ono što se dešavala na filmskom platnu i onako je dolazilo usput.
.
ŠERA
.
.
Dok je Mara vladala dvoranom na spratu je glavni bio Šerif Jakić – Šera. Šera je bio čovjek sa vjerovatno naprigodnijim imenom kino operatora. Kuboji na filmskom platnu neumorno su se šaketali a sve je to onako šerifski pratio nas Šerif kroz onaj pravougaoni prozorčić iz kojeg je dolazilo more svjetla prema filmskom platnu. Šerifa svi pamtimo sa vječitom cigaretom u ustima. Njegova smotana cigareta od domaće škije izgledala je kao da ima ozbiljne gravitacijske probleme. Smještena nehajno u ugao usta visila je kao mrtva riba kojoj bi užareno oko tek povremeno zasijalo govoreći – jesam još sam živa. Šerif koji je bio čovjek od malo riječi počesto je znao zaboraviti da je kino operater. Nakon što se ne bi pojavio u svojoj sobici odakle je prikazivan film u zakazano vrijeme početka filma, svi mi koji smo sjedili u dvorani kao na iglama i čekali da zapuca sa platna ubrzo bi postali nervozni i glasni. Počinjalo bi lupanje stolicama i prozivanje dok se Mara ne bi pojavila na vrhu dvorane nakon čega bi svi naglo postali uljudniji. Šerif bi u tom privremeno napustio kafanu Radničkog i svoj konjak, svjetla u dvorani bi se pogasila a mi počinjali da tonemo u u jedan daleki, živopisni i idilični svijet. Ako bi se sa ekrana na početku filma oglasio onaj čuveni Metro Goldwyn Mayer-ov lav u kinu bi se uglas čulo “Ovaj je dobaaar”. Snijegom pokriveni vrhovi planine Paramount-a na početku filma su isto tako izgledali obećavajuće dok je sve ostalo bilo : “Ništa ovo neće valjat’ “
.
.
Valjda za to što smo bili u slijepom crijevu kulturnog svijeta, kvaliteta filmske trake koja je dolazila do Ljubuškog, nakon što bi prošla pola planete, bila bi više nego katastrofalna. Vrlo često gledali smo filmove koji bi doslovno bili izmasakrirani. Znalo se desiti da usred filma kompletna scena zagonetno nestane tako da je i najmaštovitijem gledaocu bilo nemoguće poslagati sve kockice. Ako smo gledali uzbudljiv kaubojac, u slučaju preskočene scene, psovke bi počele letjeti prema projektoru i Šerifu, koji se najčešće ni kriv ni dužan našao pred verbalnim strojem za streljanje. Ako se pak radilo o dosadnom ‘umjetničkom’ filmu primjedbe ne bi bile tako žestoke i istopile bi se u kakofoniji cinične graje.
Ono što je davalo posebnu dimenziju gledanju filmova u kinu Radnik bile su reakcije publike. Svaka žešća scena koja je sadržavala ili tučnjavu ili seks izazivala je poseban interest. Nama najdraži kauboji, nakon što bi hladni k’o špricer iskibicovali karte ili išarmirali neku čipkasto obučenu damu za povremenu upotrebu, udarali su se do besvjesti, valjali po prašini, razvaljivali salonska vrata, padali sa balkona (obvezno u neku slučajno postavljenu bačvu) i sve to džentlemenski bez kapi krvi. Uz ove scene mi bismo čoporativno lupali nogama od pod, glasno navijali , smijali se i slali infantilne komentare prema platnu tipa nek se i naša čuje.
Za vrijeme gledanja horor filmova sitaucija bi bila dijametralno suprotna. Dvorana bi bila tiha kao ponoć dok bi vukodlaci zavijali i slijepi miševi oblijetali oko drakula. Strah smo nevješto odganjali tek nakon što bi izašli iz kina i počeli praviti šprdanciju na račun drakuline frizure ili ljubičasto obloženog fraka.
U onim malo smjelijim scenama preko ekrana bi ponekad bljesnule ženske grudi što je bio povod za puštanje svih mogućih neartikulisanih pubertetskih krikova i urlika. Oni malo stariji još sočnije bi prokomentarisali scenu uz ono obavezno šta bi joj sve rodijak radio da samo Hollywood nije tako daleko od Ljubuškog.
U slavu tih prohujalih dana, ovih godina, s one druge strane djetinjstva, kad god gledam neki film u društvu moje puno ljepše polovine ako slučajno počinje s onim čuvenim, moćnim urlikom MGM lava ja svečano najavim “Ovaj mora biti dobaaar”. A kad me ona začudjeno upita ”Kako znaš ?” ja sa osmjehom dvanaestogodišnjaka samo odvažno procijedim “Znam sigurno”.
PS
(Nastavak slijedi – filmovi s kojima smo odrastali)