U Gradskoj biblioteci Zenica u ponedjeljak 18.04. promovirana je nova knjiga poezije poznatog bosanskohercegovačkog pjesnika, esejista i književnog kritičara Željka Grahovca.
“Amfora u snijegu” je šesta po redu njegova objavljena knjiga poezije, a nakladnik je “Shura-Publikacije” iz Opatije.
Promotorica je bila pjesnikinja Azemina Krehić, koja je nadahnuto govorila o odlikama pjesničkog jezika Želkjka Grahovca. Osobito je dojmljivo bilo govorenje stihova, nakon čega je uslijedio i instruktivan razgovor sa publikom.
Između ostalog, Azemina Krehić je naglasila i ovo:
“Nedvojbeno je da je Grahovac vrstan poznavalac i majstor jezika. Njegova poezija ima pečat koji ju izdvaja među ostalim pjesnicima. Ukoliko bi se čitalac požalio na hermetičnost ove poezije, nakon prvog, površnijeg čitanja, onda kada još nije došao do „u“ i nije pronašao nijedna vrata koja bi otvorio, sama pojava neologizama (u čijoj primjeni, ali i samoj tvorbi Grahovac posjeduje izuzetnu vještinu) bi mu trebala ukazati na otvorenost Grahovčeve poetike.
Ono što je mene kao čitateljku okupiralo, i vrata pred kojima sam ja stajala sve vrijeme čitanja ove zbirke jesu vrata od svjetlosti.
Promjene obličja svjetlosti kroz svaku pjesmu ponaosob čine, i da, kada pomisliš; sve je koncentrisanostmrakgustoća… odnekud se pomoli njen trak:
/Svjetlost nema nikog svog/ Mi joj dođemo to nemanje/ (Uoči pepeljave srijede)
/Moj Jezik ima dvije Imenice/ jedna je svjelost i druga žeđ//
//tako blizu svjetla da ga pijem I da ne prestajem/
Tako blizu žeđi da me pije iznutra Ne prestajući/ (Svjetlost i žeđ)
Ne čudi ova sveprisutnost svjetla, jer je ono to koje je pomoć znanju, pomoć na putu stjecanja spoznaje.I upravo svjetlost je ta koja se pomalja kroz sva četiri ciklusa pa makar bila veličine krijesnice.
/Ili jesi samo Sunca koliko stane u oko/ Puno manje nego otraga i unapr`jed/ Kol`ko te ima, gdje više i još nisi/ (Malo ja, malo ti)”
Evo jedene od Grahovčevih posebno efektnih pjesama:
PRIPJEV, UZ RABIJINU MOLITVU
Blagodati zemne nek’ su raspoređene:
Ni ne osvrnuh sa na blagougodnike te
Nebeske su namijenjene onim dobrim
Zarad kojih ne postidjeh se Čovještva.
Neka me u sjeni i u čežnji Providnosti
Nemam ničega za dolje da bi preostati
Nit’ zadržah jedan trun zá se Svjetlosti
I padati i gorjeti se može Jedino posve
Puninom svoje neznatnosti hrlim Tebi
Žudim Te, pod prvim i zadnjim velom
Pod rukom, pod kožom ili pod tijelom,
Ljubeć Tvoju Posvudašnju Skrivenost!
Gubeć se u Tvojoj neiskazivoj Ljepoti!
