Tabijasuzi i liske

“U mostarskoj čaršiji živili su čuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobroćudni namćori, bez kojih se ovaj grad ni dan danas ne može zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bila su njihova životna pravila o kojima se sa blagonaklonošću vodilo računa i u mahali i u čaršiji. Jedino od njih, tabijasuza, na većem glasu bile su čuvene mostarske šaljivdžije, liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili” (Zuko Džumhur-“Hodoljublja”).

Prema predanjima liske su se okupljale na rijeci Radobolji, iza Dispanzera, u današnjoj “Liska” ulici. Kako je tu bilo močvarno zemljište, predstavljalo je idealno mjesto za ptice liske, koje su tu obitavale. Otuda potiče naziv liskaluk. Muhamed beg Glavović, Ilija Pjanić, Vaso Kisić (Vasa Kisa), Ico Voljevica, Meho Sefić, samo su neki od mostarskih liski, čije se priče, šale i pošalice i danas prepričavaju. Muhamed beg Glavović poticao je iz bogate porodice i prezirao sva zvanja. Proslavljao je 40-godišnjicu nerada i od gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Jednom je Vasa Kisa legao u mrtvački sanduk u kamionu koji je vozio prema Širokom brijegu. U kamionu je bilo nekoliko ljudi, niko ga nije uočio. I u neko doba, kad je kiša počela padati, podigao je pokolopac i pitao: “Je li prestala”?! Ljudi su u strahu skočili s kamiona. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu u njihovu komandu kazao je dežurnom oficiru da je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i pobjegao!

Liskaluci su ekskluzivitet mostarskog duha, autohtona pojava, karakteristična za Mostar. Kada je Ilija Pjanić izbacio novi liskaluk nije ni slutio da je dao odgovor na pitanje: zašto se mostarski šereti kreativci posebnog iskričavog humora nazvaše liskama. Tada je rekao: “I ja sam poput liske, jer volim mokre krajeve. Liske vole močvaru, a ja gostionicu”. Mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju liske: “To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka”. Kao dijete sam često boravio kod rođaka u Ulici “Stjepana Radića”. Dječaci su neprestano pričali viceve o Vasi Kisi, ali tako nevješto da su banalizovali tu vrstu humora. Bogatstvo mostarskog duha približili su nam majstori pisane riječi, autentični svjedoci.

Mostarskog novinara Fazliju Hebibovića i njegovu suprugu upoznao sam u Herceg Novom (maj 1992). Sve tadašnje priče imale su ukus gorčine i sjete. Bilo je još Mostaraca na plaži “Topla”, blizu kuće Ive Andrića. Lament nad Mostarom, Jugoslavijom i divnim suživotom. I žal što ljudi pate u ratnom vrtlogu. Živio sam na Luci, blizu Fabrike duhana, od oktobra 91. do 6. aprila 92. Odlazeći na šahovski turnir u dalekom gradu, napustio sam Mostar nekoliko minuta prije početka rata! Kako sam zakasnio na autobus za Sarajevo, 5. aprila? Odustajem od turnira, ali majka predlaže zanimljivu soluciju. Organizator turnira zapanjujuće sugestivno moli da krenem. Autobus kasni 4 sata… Pisao sam o ličnoj drami u knjizi “Putujući sa figurama”. Uprkos skrušenosti koja prožima razgovore na plaži, u vazduhu lebdi pritajeno, duboko potisnuto zadovoljstvo, što smo darom sudbine izvan ratne zone. Da li je to sebičan osjećaj? Mislim da svako ima pravo da izabere svoj put. Ratovi su iskonska patnja, inverzija ljudskih vrijednosti.

“I mislim u sebi:

kako je divna

slika

zemlje

i čovjek, brat.

A kol’ko nakaza i mučenika

donese samo svijetu rat”!

I kol’ko ih je ubijenih

i kol’ko će još pasti njih!

Bride obrazi ispijeni

i u meni – sve drhti…

Ne, ne! Ne idem!

Ni u kom vidu!

Zato što vidim nekakvu svinju

kako vojniku-invalidu

u blato baca milostinju”.

Potresna antiratna poruka Sergeja Jesenjina iz poeme “Ana Snjegina”

Hebibović je mnogo kasnije objavio sjajan tekst o liskama i tabijasuzima. “Jedan od meni posebno dragih ljudi bio je Sabit Milavić. Gospodin po vokaciji, tabijasuz, ljudina i pravi prijatelj. Naše društvo u kafani se počelo okupljati u šest sati uveče. Konobari su znali šta pijemo i rijetko se kad desilo da neko zakasni na “randes”. Jedne prilike, Sabit je zakasnio kojih desetak minuta. “Gdje si ti bio, što kasniš”, potkači ga Hama Kahrimanović. Sabit u svom stilu, namjesti kravatu, stade skoro po vojnički u stavu mirno i reče: “Pa, nisi mi životna drugarica da se tebi ispovijedam”! Sabit je bio poznat i kao čovjek koji nikad nije prekidao sagovornika. Pustio bi ga da priču dovede do kraja. A ako bi se desilo da je taj rekao nešto neistinito, Sabit bi ustao sa stolice, gledao bi desetak sekundi pravo u oči tog čovjeka i rekao: “Nije meni što ti lažeš, već što misliš da ti ja vjerujem”!

Sjedimo tako na velikoj terasi hotela Neretva. Ljeto je, a mi se dočepali hladovine. Preko Titovog mosta ide maestro Meho Sefić i baci pogled prema Banji, gdje se okupilo dosta ljudi gledajući smrtovnice. Meho zovnu jednog iz te grupe i, onako kako je samo on znao, reče: “De, boga ti, vidi, ima li mene na toj tabli”?!

Hebibović nastavlja pričom “Koštao me ‘fudbal za baklave’.

“Ljetnji turnir na Kantarevcu bio je priča za sebe. Igrao se najljepši fudbal na svijetu, a bravure Lole, Gagog, Ninog, Gare, Kule, Zuke, Peke, Krnje, Beće, Saše, Bakrenog, Stampija i drugih ostaće za vječna sjećanja. Jedne prilike, voljom žrijeba, sastale su se ekipe slastičara Muje Kahrimanovića i Šerifa Šaćirovića, kod kojih sam svaki dan ispijao kafu. Cijeli grad je danima pričao o toj utakmici, a ja sam napravio najavu za “Politiku Ekspres” i stavio naslov Fudbal za baklave. Negdje oko podne, Ćelo Šaćirović me zovnu na šampitu. I predloži mi da budem uveče na klupi njegove ekipe, kao dio “stručnog štaba”. Ne razmišljajući puno, prihvatio sam ponudu. Uveče, stadion krcat. Fudbal za desetku. Fršte varnice na terenu, ali i na klupama i tribinama. Naša ekipa je, pošteno govoreći, bila bolja, ali smo na kraju poraženi. Po običaju, svako jutro sam kod Muje pio s rajom prvu kafu. Sjeo sam za sto. Mujo svima donosi kafu, meni ništa. Neko ponovo zovnu turu. Opet svi dobiše kafu osim mene. Kad sam “prigovorio”, Muji, on me uhvati za rame, podiže sa stolice i pokaza prstom preko puta u pravcu slastičarne Ćele Šaćirovića. K’o biva, tamo ti je mjesto. Danima iza toga nisam svraćao kod Muje, iako su Boris Birjukov, Safa Bijedić, majstor Meho Sefić i Zijo Frko pokušavali da nas “pomire”. Trajalo je to dobrih petnaestak dana, sve dok nisam objavio jedan tekst, pod naslovom “Kome smeta Veležova crvena boja”. S gomilom novinara, išao sam Fejićevom, kad pred mene iz radnje dotrča Mujo. “Aferim Spisatelj (tako me uvijek zvao). “U srce si me dirnuo onim tekstom. Hajde za sto, da se ti i ja saberemo i ispričamo”.

Još malo o maestru Mehi Sefiću. Zanimljiv je njegov razgovor sa Mišom Marićem o portretisanju Ive Andrića: “Mali Mariću, znaš li ti da je drug Ivo dobio Nobelovu nagradu”? Kažem, ne znam. “Znaš li ko će ga prvi potretisati nakon dobijanja”? “Ko bi mogao drugi, kažem, osim tebe”? “Vazda sam govorio raji kako si plaho pametan i nadaren”, govori on (smijeh).

U divnoj knjizi “Mostarenje”, Mišo Marić piše: “Volio je reći da je najbolji pjevač među slikarima i najbolji slikar među pjevačima. Snimio je prvi fonetski zapis na Radio Zagrebu ’45. Bio je jednako ponosan kad se pojavio u enciklopediji Yu slikarstva i intervjuu Ive Robića. Ivo je bio prvi Yu pjevač koji je na Zapadu prodao milion singlica “Morgen”, a potom izjavio da ga je pjevati učio – Meha Sefić. Kad mu je Dubravka Zubović uz pratnju Simfonijskog  izvela kompoziciju “Mostar se smiješi” bio je već bolan, ali razdragan kao da je priredio samostalku”.

Pamtio je i beogradske godine. “Interesovao se kako je uveče na Terazijama i Kališu? Znam li ko pjeva kod “Tri šešira”, ko sjedi u “Maderi” i “Mažestiku”? Pojma nisam imao, pričah mu o igrankama u “Braći Stamenković”, na Kalemegdanu i na Karaburmi, gdje je subotom pjevao prvi roker Beograda, Mile Lojpur. – Drekavci, veli. – Nema pjesme nad šansonom, romansom i šlagerom… Samo je Nada Knežević dama, Dušan Jakšić gospodin, a Cicvarić muzika…”.

Dražen Ondelj Pera, vatreni veležovac i jedna od posljednjih autentičnih mostarskih liski, prisjeća se druženja u kafani Muje Kahrimanovića u Fejićevoj ulici. Kako je Mujo bio veliki “ters”, uvijek se našao neko da ga “upali”. “Tako je glumac Jozo Lepetić svaki dan iz Narodnog pozorišta Mostar nailazio pored kafane, ali nikada nije ulazio. Čekao bi da ga Mujo vidi. Kada bi im se pogledi susreli, samo bi odmahnuo rukom i nastavio. Mujo bi čekao da malo zamakne, pa izletio, mašući salvetom i vičući prema njemu: “Šta je, šta se ti javljaš? Kakav si ti glumac, vazda pogineš u prvoj slici”!? Dražen nastavlja u svom stilu: “Sjećam se, dobio Mujo novi aparat za kafu iz Italije, pa nikako da skonta kako se njim rukuje. Na papiru su mu napravili uputstvo kako kafu da napravi. Došao bi Rudi iz butika na kraću kafu, a Mujo je znao napraviti samo jednu, onu po uputstvu. Rudi mu je prigovorio da nije dobio ono što je tražio, Mujo mu na to: “Lakše je tebi malo otpiti nego da ja pobrkam komande na aparatu”.

Kratka, lijepa priča iz knjige Zdenka Boškovića “Mostarski liskaluci”.

“Mujo što malo ne renoviraš radnju, uljepšaš, malo napucaš ko ovi novi kafići?
Što, pa da mi se narod skuplja ovdje”!!

Mujo je bio liska, ali je i on bio predmet nemilosrdne mostarske trehe. Tako je dobio i pravi mostarski nadimak “Trovač”, koji bi bio presudan za svaku radnju, al’ Muji je cvjetao posao. I oni koji su ga tako zvali znali su da se u njega niko nije otrovao, da je to samo Mostar, koji nikad nikog nije u zajebanciji štedio i žalio…

U “Mostarenju” je nadahnuto dočaran i slikar Mustafa-Ico Voljevica. Ico je ponekad dolazio u naš restoran “Topole” (Tasovčići). Sjedio bi lijevo od ulaznih vrata, kod velikog prozora, sa dr neuropsihijatrom Hamom Ćurićem, velikim prijateljem moga oca. Kafana na Rondou, “Neretva” i “Bristol” bile su njegove pozornice. Zaplovimo stranicama “Mostarenja”, na sceni su Mika Antić, Pero  Zubac, Ico i Mišo. “Po bijelim stolovima Rondoa anđeoski bešumno osipalo se lišće s platana. Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je rajsneglom od osmrtnica zakačio sako za platan. Dočekuša, pa krenusmo na tekuća pitanja, za odrasle. Odmah na početku Mika se žalio kako nije učestvovao u izboru rodnog grada, pa je rođen uz Dunavo, a ne kraj Neretve. I, da bi bar umreti voleo u Mostaru. Koji je, veli, čudo. Više pesma, nego grad. I da je njemu, Antiću, najlepši u proleće. Zubac se zalaže za jesen, s modrim kišama. Meni je Mostar, dodajem, uvijek lijep. Ico dokrajči lozu i temu: – Meni je najljepši kad sam u Sarajevu!

Enko Mehmedbašić, koji se razumije u mnogo šta, a posebno u humor, tvrdio je da Icina dosjetka kako je rođen kao lijepa beba, ali su ga zamijenili u porodilištu, može u svjetsku antologiju humora. Antić je od nje načinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio: da je s vana kao iznutra, Ico bi bio Rudolf  Valentino. Poštena, meka duša mostarska, koju je nerado otvarao”.

Odavno su nas napustili omiljeni mostarski boemi i liske. Ostaće zauvijek živo sjećanje na neponovljive velemajstore života! Bilo jednom u Mostaru! Neki njemački književnik boravio je svojevremeno u Mostaru i ostavio zanimljiv zapis. “Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek”. Kao što je Ivo Andrić otkrio izuzetni kvalitet mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca.

Tacno.net, Milan Drasko