Dijana Burazer
Kako je ljubuška generacija maturanata ‘72 god. proslavila 40-godišnjicu mature, ili predložak za priču o ljudima i radosti
Iako je ljeto, vrijeme godišnjih odmora i velikih vrućina, generacija 1971/'72 Gimnazije Ljubuški okupila se 7.7.2012. g. i proslavila 40-godišnjicu mature u Ljubuškom.
To je i moja generacija! Oduvijek sam bila ponosna što joj pripadam. Nakon ove proslave još i više! Ako se to može!
Taj ponos, kao i moju ljubav prema Ljubuškom i generaciji kojoj pripadam, ne želim ni pokušati prikriti u ovom malom tekstu, što bi bilo korektno, akoništa onda zbog skromnosti.
Pa neka tekst, na kraju, bude onakav kako se „sam od sebe napiše“.
Ljubuška generacija maturanata ‘72 je, po mnogo čemu, posebna.
Mi smo oni koji su prošli “pošteno” gimnazijsko školovanje uz klasično učenje iz bilježnica i knjiga, pomagali jedni drugima u matematici, posuđivali knjigaiz knjižnica i čitali lektire. Nismo učili skupove; nismo ni čuli za računala, ali smo išli na izlete, igrali odbojku kod “Milicije”, pješačili od Ljubuškog doslapova Kravice (makadamom) tako da duže budemo zajedno. Organizirali pjesničke večeri, govorili napamet Jesenjina, čitali Andrića, Mešu, Krležu…
Nismo imali baš neke mogućnosti za daleka putovanja (da vidimo svijet, na primjer), nisu postojale razmjene studenata, ili jesu, ali ne za nas uLjubuškom.
Mi smo pripadali generaciji koja je još uvijek slušala roditelje u svemu; savjet da «završimo još škola, pa će nam biti bolje» većina je shvatila doslovno iuhvatila se srčano u koštac, sa skromnim smještajima u studentskim domovima, sa znanjima novih kolega na fakultetima koji su završili specijaliziranesrednje škole. Vrlo često smo studirali i ono što su roditelji smatrali da je bolje za nas. Veliki postotak nas (pa čak oni sa relativno lošim ocjenama)završio je uspješno fakultete, doktorate.
Učili smo previše, naše i tuđe, ratne povijesti. Malo o stvarnom životu. Voljeli, i izuzetno cijenili, svoje profesore: Ivana Pavlovića, Antu Marića, GrozdanuPleić, Marku, Božu, Nevenku, Jagodu, Bonu, Ivana, Matu,…
Tražili dugo posao, stalno se školovali, učili jezike, mijenjali poslove u cilju da nam bude bolje; … i možda i zaboravili «što smo ono htjeli biti…»
Udavali se i ženili iz ljubavi. Neki od nas su i pronašli svoje velike (i nakon 40 godina jedine!) ljubavi u generaciji.
Nismo baš imali mogućnost dizati kredite koje bi «pojela» inflacija; to se događalo nekim drugim generacijama. Mi smo sve naše kredite vratilivišestruko,.. i dosta je vremena prošlo dok smo “stali na noge”. Ako smo?
I ono što je najbolnije: doživjeli smo (a ne samo učili) svoju vlastitu ratnu povijest!
Preseljavali se, počinjali iz početka na nekom drugom mjestu, tražili nove prijatelje, poslove, djecu odgajali učeći ih nekim novim “zavičajima”. Tražiliponovno sami sebe.
Ali uspjeli smo, ako nije neskromno, postati sasvim pristojni ljudi!
Ostaje za domisliti: kakvi bi tek bili da su nam životne okolnosti bile sklonije!
Eto to je moja generacija! Da sam vrijednija (ali tko zna!?) moglo bi se napisati 60 priča o nama (toliko nas je bilo u dva razreda), ali sve bi one imale ovajisti okvir, to „nešto isto“ što je sve nas obilježilo.
Kao i svaka generacija rasuli smo se po cijelom svijetu (neki ne baš svojom voljom) od Ljubuškog, Čitluka, Mostara, Sarajeva, Zenice, Trebinja doZagreba, Splita, Makarske, ali i do Slovenije i Kanade.
Imamo mi i svoju „zagrebačku podružnicu“. Naime, nas dvadesetak, koji živimo u Zagrebu, sastaje se svake godine na nekoj večerici i druženju. Osimrazgovora o poslu, djeci, svakodnevici, držimo „uvijek na toplom“ sjećanje i planove za našu veliku virtualnu obitelj „Ljubušku generaciju ‘72“. Tako se irodila ideja da ove godine, usprkos velikim vrućinama, proslavu 40-godišnjice planiramo za srpanj. Razlog?
Željeli smo otkloniti jedinu, nama, prihvatljivu prepreku da na proslavu dođu i naše kolege sa Sjevera (Norveška, Švedska….) koje su ratne neprilike tamonepovratno odvele. Naime to je doba njihovih godišnjih odmora, i nadali smo se da ćemo uspjeti, napokon, sve okupiti.
Naše nade su se višestruko obistinile; naše kolege, usprkos hladnom Sjeveru uspjeli su sačuvati ljubav prema toplom Jugu i svojoj Generaciji, i svi došli!
Ako sam se nekada (više pod utjecajem drugih) i pitala kome trebaju proslave mature, sada mi je sve bilo potpuno jasno! I opravdano!
Ipak postoji nešto, iznad svih nedaća i problema, što će dobre ljude držati zajedno. A moja generacija – sve sami dobri ljudi!
Uostalom, ako slavimo vjerske praznike, rođendane, nove godine,… zašto ne bismo imali i slavlje „naše mladosti“ i svega što nam je ona donijela tada,ali i kasnije.
To vrijeme srednjoškolske mladosti, ipak, nas je sve obilježilo; odrasli smo zajedno, utjecali jedni na druge,… proveli lijepe zajedničke godine. Mlade, isamo naše, godine!
Kasnije smo otišli u svijet; drugi gradovi, drugi problemi i različite radosti, pa obitelj, djeca, unuci…. novi prijatelji. Sve je to novi imetak! Dobar imetak!
Ali zašto odustati od onoga što smo već u samom početku imali!?
I na kraju, moram dodati (još jednom uz isprike na mojim emocijama) da je večernje druženje u prelijepom hercegovačkom ambijentu Etno sela uMeđugorju nastavljeno uz tamburaše, ples, pjesmu i sjećanja, …. na nogama (kao da nam nije skoro 60!) uz mnogo zagrljaja i poneku, teško skrivenu suzu od radosti.
Sretno i dalje ljubuškoj Generaciji maturanta ‘72, ma gdje živjeli u svijetu!
tacno.net, Ivana Burazer, “Predložak za priču o ljudima i radosti”
.
1511 Posjeta 1 Posjeta danas