Na Pomolu,brdu iznad Konjica,položaji Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane su međusobno udaljeni jedva pedesetak metara.Poslije početne provale mržnje i nasilja,stvari polako „liježu“.Strasti se stišavaju,pa prođe i po petnaestak dana bez ijednog metka.Kako od početka ovojesenskih pregovora i brđani veoma rijetko pucaju na grad,moj dnevnik je ove zime skoro prazan.Neka samo tako i ostane!
Javna je tajna da pojedini „zabludjeli sinovi“ obje vojske noću krišom dolaze u protivničke rovove,ćaskaju s „neprijateljima“,piju rakiju,jedni druge snabdijevaju „štekama“ cigareta,skupa se griju kraj logorskih vatri…Šverc cvjeta.prijatelj mi priča da se susjedi i komšije dogovore čak i kad jedna od komandi,nezadovoljna pacifiziranjem „svetih istina“,naredi otvaranje vatre.kako bi zadovoljili pretpostavljene,ali i nastavili s kontaktima i trgovinom,tada vojnici s Pomola Konjičanima prirede pravi „vatromet“.No umjesto „žabica“,“bengalki“ i petardi,ova se igra izvodi bojevom municijom,bombama,pokojom granatom manjeg kalibra…Tabori se dogovore o tačnom početku pucnjave,lijepo,“junački“ zabiju glave u tranšeje i rovove,pa tako,iz sigurnih zaklona,počnu sa štektanjem…na zvijezde!“Sijevaju“ PAM-ovi,zuje svijetleći meci,grme teški mitraljezi,prasne i drmne poneka ručna bomba,“zolja“ i „osa“…Sve daleko od živog mesa!Ta „muzika“ za izvjesno vrijeme umiri „čvarke“ u štabovima,pa bojovnici i gazije opet mogu „udariti“ po rakiji i refenanju.
Primjer drugi:moj prijatelj Dino Šašić,već godinu i po dana dreždi na Prevlju,drugoj koti bliskog kontakta uja i balija.Kopa on tamo nedavno tranšeju na nekoj čistini blizu neprijateljskog položaja.Odjednom začu glas s druge strane:
—Hej,balijo,treba li ti pomoć?
Moj drugar,hrabro momče,ne diže glavu.
—Čuješ ti mene,zeleni?Skloni se,držim te na nišanu!
Dinče opet ni mukaet.Dopizdilo mu,valjda,kopanje na smrzloj zemlji,tvrdoj ko beton.Februar,studeno,vjetar,a on već šesti dan bez cigara.(Zbog gustih minskih polja na Prevlju nema „mimohoda“ među rovovima.)
—Pucaj,..bi majku,ionako mi je svega na vrh glave!-veli,kao da ga slušam,moja junačina.
Srećom,onom s druge strane doteklo je pameti.I sam promrzao i ogorčen na guzonje koji sada u štabovima zacijelo piju i kenjčijaju,ujo se javio posljednji put:
Ja čudna hajvana!Ovo još nisam vidio.
I otišao čovjek u bunker da se malo ogrije.
Izvor:Lijepo gore klasici marksizma(Sarajevo 2014)