Majka Hamida bi imala običaj reći kad bi me otpremala u školu:“Po Suncu ti meni hodio“.
Koliko je god bilo beskrajne majčinske brižnosti i nježnosti u toj izgovorenoj rečenici, osjetio bih blagu strepnju kad god bi to majka izgovorila, ne samo zbog toga što sam pomišljao kolika je temperatura na površini Sunca…
Vrijeme će pokazati kako su tako, spontano metaforički, govorile mnoge naše majke u Kruševu i drugim selima u dolini rijeke Sutjeske.
Bilo da govore svojoj ili komšijskoj djeci…
Za tom uzrečicom bi se posegnulo i kada bi se nalikovalo na nekoga iz svoje rodbine.
Majkina rodica Ožeguša iz Tođevca bi, često gledajući u mome pravcu, govorile:“Gledaj ga, po Suncu hodio, isti njegov daidža Kasim!“
Sjedim,evo, u svoj sobi u Institutu za jezik, gledam odsutno kroz prozor, srijeda je, studeno je vani, po granju stabla u dvorištu Instituta, navučene su kristalne navlakice, po njima skakuće nekoliko nestrpljivih vrabaca, u hodniku se čuje vedri glas direktora Instituta za jezik Ibrahima Čedića, doziva nešto sekretara Fahra Trtka, i pitam se na koji je način moja majka Hamida zamišljala budućnost svoga sina i šta je sve bilo posloženo u njezinoj majčinskoj svijesti šezdeset četvrte, šezdeset pete, kad je, sva od roditeljske ozarenosti i zasunčanosti pokatkada izgovarala rečenicu:“Po Suncu ti meni hodio“…
Malo je ko toliko mogao voljeti svjetlosnost u kući i prostoru u kojemu se boravi, otvorena vrata, otvorene prozore, otvoreni svijet kao moja majka Hamida…Pitam se samo otkud se u meni razbuđuje nešto kao nježna strepnja nakon te izgovorene rečenice ohrabrivačice: „Po Suncu ti meni, sine, hodio.
Izvor:Hadžem Hajdarević:Male-velike rečenice iz ZAVIČAJA;Preporod 1226.
Izbor:Kemal Mahić
