Šefik Daupović Fiko (1951): PJESMA OD PAPIRA

(Džeki Hodžiću)

 

Papir je na silu ispuhan jastuk

na kojem su spavale ptice

i igrali se žmire mali majmuni.

 

Sada na njemu spavaju

podstanarske suze, u društvu

nijemih i zvučnih filmova

 

Ne volim cijepati papir –

nikome ne treba uskraćivati snove

makar bili i teški.Mi ne znamo

gdje ko živi – adresa je alibi za sebe.

 

On je jedan od spomenika

rano posječenom drveću.

Neću nove rane da mu otvaram.

 

Japanci oživljavaju papir –

origamima, u njemu bude sunce.

Njima je papir zaspali cvijet trešnje.

 

Meni je uvećana

slika bosanskog behara.

Ne volim cijepati papir – imam osjećaj

da cijepam nečiji rodni list

ili odvajam glave od tijela romana

 

Pred zoru, pri punom mjesecu

na svilenom putu,

iz njegovih stiješnjenih odaja

promuklo odzvanja eho

bespomoćnih glasova

iz pisama

davno izgubljenih u pustinji.

 

Izbor: Kemal Mahić

Napomena: Roditelji Fike Daupovića su iz Ljubuškog-Šerif i Ismeta rođ. Bećirović.

741 Posjeta 1 Posjeta danas