(Džeki Hodžiću)
Papir je na silu ispuhan jastuk
na kojem su spavale ptice
i igrali se žmire mali majmuni.
Sada na njemu spavaju
podstanarske suze, u društvu
nijemih i zvučnih filmova
Ne volim cijepati papir –
nikome ne treba uskraćivati snove
makar bili i teški.Mi ne znamo
gdje ko živi – adresa je alibi za sebe.
On je jedan od spomenika
rano posječenom drveću.
Neću nove rane da mu otvaram.
Japanci oživljavaju papir –
origamima, u njemu bude sunce.
Njima je papir zaspali cvijet trešnje.
Meni je uvećana
slika bosanskog behara.
Ne volim cijepati papir – imam osjećaj
da cijepam nečiji rodni list
ili odvajam glave od tijela romana
Pred zoru, pri punom mjesecu
na svilenom putu,
iz njegovih stiješnjenih odaja
promuklo odzvanja eho
bespomoćnih glasova
iz pisama
davno izgubljenih u pustinji.
Izbor: Kemal Mahić
Napomena: Roditelji Fike Daupovića su iz Ljubuškog-Šerif i Ismeta rođ. Bećirović.