Jučer se navršila 39. godišnjica početka XIV. Olimpijskih igara u Sarajevu. U medijima u Bosni i Hercegovini i regiji smo pročitali uobičajena prisjećanja na ovaj datum i iznova se pitali kako je bilo moguće da od tog vrhunca, kada se „cijeli svijet sakupio“ u glavnom gradu BiH, ovaj grad i ova zemlja samo osam godina kasnije, pred očima tog istog svijeta, postanu žrtve agresije, bezumnog razaranja, opsade, smrti, genocida…
Međutim, u tim prisjećanjima nepravedno je zaboravljeno ime Branka Mikulića, druga Branka, bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), jugoslovenskog premijer, člana Predsjedništva SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine, koji je imao ogromne zasluge za taj nesumnjivo najveći uzlet Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji iz današnje perspektive izgledaju nestvarno dalekog u smislu napretka, uključenosti u svjetske tokove, kvalitete života…
Organizirao Olimpijadu
Među rijetkima poštu ovom čovjeku odao je pjesnik Mile Stojić koji je zabilježio:
„Nitko se danas, povodom obljetnice Sarajevske olimpijade, ne sjeća njenog direktora, oca moderne BiH, Branka Mikulića“.
Ovaj tekst je pokušaj da se ta nepravda ispravi.
U aprilu ove godine navršit će se 29 godina od kako je Mikulić umro opkoljenom Sarajevu. Iako je mogao, ovaj rođeni Gornjovakufljanin (Pograđ kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja), odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom, koji je dao 11.500 žrtava, od kojih je 1.601 dijete.
Novu slobodu Sarajeva nije dočekao.
Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi – u gradu pod opsadom.
„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj Federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojima“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.
Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, širom svijeta širio istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Napadnuta je domovina nas Bosanaca
Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je nepunu deceniju ranije, dok je stajao pored druga Branka, kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.
„Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu”, pisao je Mikulić Samaranchu. Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.
„Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije“, naglasio je Mikulić.
Između ostalog, napisao je i da „rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine“.
„Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi”, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio „tužan da vidi Sarajevo“.
Modernizacijski preobražaj BiH
Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane. Bio je još dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.
Dr. Dženita Sarač-Rujanac, autorica knjige Branko Mikulić – Politička biografija 1965-1989. kazala je svojevremeno za portal Radiosarajevo.ba da “s pravom možemo reći da spada u plejadu najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara druge polovine XX stoljeća”.
„O tome svjedoči njegova duga politička karijera. Obnašajući najznačajnije funkcije u Republici, Mikulić je dosta bio pokretač, realizator i podrška mnogim privrednim i društvenim projektima koji su trebali doprinijeti općem prosperitetu Bosne i Hercegovine i definirati elemente koje su trebali osnažiti tj. dovršiti njenu državnost. Mikulić je na različite načine značajno utjecao na modernizacijski preobražaj Bosne i Hercegovine koja je, kako to ističe Tripalo, „striktnom politikom“, “ravnopravnom zastupljenošću kadrova” i “koliko-toliko (…) zdravom ekonomskom politikom” jedina u Jugoslaviju uspjela da prevaziđe položaj republike drugog reda i istrgne se iz nerazvijenosti”, istakla je tada Sarač-Rujanac.
„Sijalica u svakom selu“
Ako sumiramo spomenuti period od 1965. do 1989. godine, navela je Sarač-Rujanac, uočavamo dvije konstante političkog djelovanja Branka Mikulića.
„Prva je njegovo insistiranje ne jačanju položaja Republike u Jugoslaviji i nastojanje da se njen glas u saveznom centru jače čuje. Druga je njegova posvećenost jasnijoj artikulaciji bosanskohercegovačke posebnosti. Bio je pokretač, ali i podrška brojnim kratkoročnim i dugoročnim projektima koji su simbolično nosili nazive „1000 škola“, „Jedna knjiga na jednog stanovnika“, „Sijalica u svakom selu“, „Asfaltom do svakog dijela BiH“ i slično. Snažno je podržavao organiziranje i rad kulturnih, naučnih, obrazovnih i javnih institucija“, rekla nam je Sarač-Rujanac.
Međutim, ključni preduslov općem društvenom napretku bilo je osnaživanje proklamirane jednakosti i ravnopravnosti (jednog od ključnih principa ZAVNOBiH-a) svih građana.
„To pitanje unutrašnje integracije kao ključno nametnulo se početkom 1960-ih godina kada političko rukovodstvo, a time i Mikulić, nastoji što više eliminirati itekako postojeće elemente unitarizma, animirati hrvatsko stanovništvo i ukinuti hipoteku ustaštva koja se posebno vezala za zapadnu Hercegovinu i dovesti do kraja tzv. proces ‘priznanja’ posebnog nacionalnog identiteta Bošnjaka.
Nerijetko je ukazivao na historijsko prožimanje kultura i običaja koji su ‘oblikovali čovjeka ovog podneblja’ tj. posebnu ‘bosansku ljudsku dušu’ koju dugi teško mogu shvatiti. Isticao je vrijednost ‘jedinstva posebnosti’ i ‘posebnosti u jedinstvu’ kao i to da Bosna i Hercegovina matična zemlja svih onih koji u njoj žive i kritizirao gledanje preko plota tj. uplitanje drugih u njena unutrašnja pitanja”, zaključila je Sarač-Rujanac.
Inače, Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.
Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacionalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:
„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.
Mikulić je bio spreman i odlučan.„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom “M”. Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: “Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog „M“ nema države Bosne i Hercegovine'“, naglasio je Ištuk.
Sve ovo, a posebno Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, velika su ostavština života i djela Branka Mikulića. Neka mu je slava i hvala.
Radiosarajevo.ba, Faruk Vele
