U prevodu na finski jezik „Kudret kemeri“ znači „Luk Alaha svemogućeg“ i ove se riječi odnose na most preko rijeke Neretve u Mostaru.To je jedan stari most značajan po tome što je taj grad po njemu dobio svoje ime.Most na finskom znači Silta. Mostar bi, prema tome, značio prostor ili teren oko mosta, odnosno na finskom Siltala.
Iz Dubrobnika u Mostar putovali smo istom uskotračnom, sedamdeset centimetara širokom željezničkom prugom kakvom smo sa sjevera stigli u Split.Ponovo smo gledali gola kraška hercegovačka brda.Na padinama surog kamenjara vidjeli smo samo koze i mršava goveda kako pasu rijetku travu. Odjeća od kostrijeti na ženama-pastiricama bila je uredna i čista,a takve su bile i seoske kuće izgrađene od kamena kao i svuda u Hercegovini. Ljudi su bili snažni i uspravni poput jablanova i od neke čudne pasmine čija snaga raste i kad nema dovoljno hljeba, soli i salate.Sve sam to već bio upoznao, boraveći prije dvije godine ovdje, u Grmljanima kao gost Save Pjanića.
Na stanici, međutim, nisam vidio nikog poznatog, a Popovo polje je opet bilo potpuno pod vodom i sasvim podsjećalo na jezero. Prošli smo pored Grmljana čiji je pop, u svoje vrijeme, sedam godina predvodio lokalnu četu boraca koji su se borili protiv Turaka, pa je tako ovo veliko polje po njemu i dobilo svoje ime- Popovo polje.Prije toga ono se zvalo Kriva luka, jer je onako poplavljeno ličilo na neki morski zaliv.Upravo zbog mnogih ovakvih popova-junaka i mnogih drugih hrabrih i svakog poštovanja zaslužnih Hercegovaca, koji su se proslavili u borbama protiv Turaka, Hercegovina i jeste dobila svoj naziv „junačka“, dok je pjesnički naziv za Bosnu-„Bosna ponosna“.
Ubrzo smo ugledali i znamenja nekadašnje turske vlasti. Po prvi put smo u Počitelju vidjeli vitke minarete. Bio je to naš ulazak, s južne strane, u muslimanske krajeve oko kojih smo dosad, počev od Zagreba, u stvari samo obilazili. Odavde pa dalje ređale su se mnogobrojne mošeje, koje ovdje nazivaju džamijama. Oko njih su bezbrojna muslimanska groblja sa svojim bijelim nadgrobnim spomenicima.
Nismo se ovog puta trudili da se pobliže upoznamo sa tim ostacima i obilježjima proteklih turskih vremena, pošto smo znali da ćemo za to imati još skoro dva mjeseca.U vagonu je bilo toplo, iako je bio tek početak aprila, a još toplije je bilo kad smo stigli u Mostar čije su ljetne žege najveće u Evropi.Zbog promjene, putovali smo drugim razredom,mada smo znali da nećemo imati tako raznoliko društvo kakvo smo imali, putujući trećim razredom. Putujući gospodski, uvijek se mnogo gubi jer do prave predstave o narodu i njegovom životu ne može doći sjedeći u mekoj fotelji.
(…) Čim smo došli u Mostar, požurili smo na Stari most da izbliza vidimo to čudo ovog kraja i lakše razumijemo sve stihove zahvalnosti, koje su pjesnici ispjevali u čast ovog grada.Derviš-paša, koji je poslije 1004. godine po Hidžri bio bosanski vezir, zadivljen ljepotom mosta, ushićeno je zapisao:
„Pero ne može da opiše svu ljepotu Mostara.Ne čudi se, srce moje, što te Mostar toliko zanio.Nigdje na svijetu- osim jedino u rajskim pre djelima- nema takvog balzam-zraka što srce širi, niti takve pitke vode što život
produžuje.Pogled na Mostar ispunjava život radošću.Svaka mostarska bašća je raj.Mostarski most sa svojim kulama stoji poput nebeskog svoda ispunjen zvijezdama.Čak mu ni nebeski svod nije ravan, jer je veći i od samog nebeskog prostranstva.Pa makar tražio po cijelom svijetu, ništa nećeš naći što bi se moglo usporediti sa Mostarom, tim izvorom znanja i umjetnosti.Mostar je dao tolike pobjednike na maču i na peru, sad kao i nekad.Umuknite predamnom svi vi indijski papagaji, jer ja sam slavuj koji pjeva u čast Mostara.“
Svi koji se dive svome rodnom gradu ili kraju, obično pretjeruju, ali ni mostarski slavuji niti indijski papagaji ne čine to više od finskih kosova kad počnu, u jedan glas, da cvrkuću ode svome dragom gnijezdu.Razumijemo zato i Derviš pašu, ali dozvoljavamo i sebi da ostanemo hladne glave i da ns ne zavedu njegovi pjesnički osjećaji prema svome rodnom kraju. Slažemo se da je njegov Mostar lijepo mjesto, ali bez onog rajskog balzam-zraka. Cvijetnih vrtova nismo u njemu našli,niti,pak,izvora znanja. Ipak, posmatrajući ga iz više uglova, otkrili smo neki novi život. Tačnije rečeno, zaronili smo u neki pradavni svijet koji je za nas bio nov i stran.
Kako su samo fantomski izgledala ona stvorenja u crnim feredžama, koja su promicala ulicama sa nanulama na nogama i licem duboko sakrivenim pod kljunom feredže. Tih crnih feredža bilo je svuda. Prolazile su pored običnih ljudi kao da bježe od društva, podsjećajući nas, kao što smo u knjigama čitali, na one koji su stara vremena epidemija kuge kupili ljudske leševe…
Žene koje nose crnu feredžu i bijeli ili šareni zar, razumije se, muslimanke su s tim što crnu feredžu nose one koje su najodanije Alahu i proroku Muhamedu.Feredža je inače karakteristika samo Mostara i ne nosi se u drugim mjestima a potiče još iz vremena pomenutog vezira-pjesnika.
Kada bi Derviš-paša sad iznenada oživio i vidio današnji Mostar, sigurno bi se opet latio pera i napisao pohvalu svom rodnom gradu. Ali, pjesnik je davno mrtav, a nama strancima preostaje samo da i u ovom nepoznatom gradu, sa fotografskim aparatom u ruci, trčimo od jednog do drugog značajnog mjesta da bismo ga vidjeli…
Ipak, zbog muslimanki ne smijemo zaboraviti čuveni most koji smo uspjeli pronaći u labirintu staroga grada.Most je zaista divan, njegov kameni luk elegantan i smion, a cio utisak, što ga ostavlja na gledaoca, neobično snažan. U stvari, to je mali most sa lukom, čija je širina samo dvadeset i tri, a visina dvadeset metara, pa zato svojim razmjerama ne izaziva ni vrtoglaavicu niti divljenje. Veličina je njegova u umjetnosti građenja i veoma uspješnom i skladnom postavljanju cijele građevine. Vitki luk se oslanja na moćne kamene kule koje leće na obalama s jedne i sa druge strane rijeke i organski se uklapaju u cjelinu okolnog ambijenta, pa je zato cijeli predio oko mosta rijetko lijep.Prema turskim zapisima most je podignut 974. godine po islamskom računjanu vremena.
U neposrednoj blizini mosta teče jedna rječica čija voda okreće mlinove koji su izvor prihoda mlinarima-muslimanima i njihovim pokrivenim ženama.Kad stranac ili neko nepoznato lice iznenadi svojim prisustvom ženu nekog mlinara, koja se često vrzma oko mlina ili na rječici pere rublje, nastane cijela strka, jer se žene sklanjaju pred stranom osobom. Žena tad odmah prekida posao koji je radila, ostavlja sve i trkom, skrivajući lice, bježi u kuću.
U blizini mosta i mlinova nalazi se dosta kafanica na čijim se verandama pije u Bosni najjača turska kafa.Između mrke površine i debelog taloga na dnu šoljice jedva i da ima nešto tekućine, pa je zato ovakva kafa mora vješto piti da se talog sa dna ne bi podigao. Kafa je inače dobra, ispržena tako da joj se sačuva aroma, a zatim najfinije istucana u kamenoj stupi sa teškim željeznim tucalom, što je sve dosta naporno.Cijeli se taj posao uvijek obavlja na ulici, a u neposrednoj blizini kafane.
U blizini ovih mlinova i kafanica je mostarska čaršija, bazar, puna malih prodavnica i radionica ručnog rada.Privukao nas je izloženi nakit, pa smo zaželjeli da kupimo minđuše i srebreni prsten, što nam je sve trgovac izvadio iz jedne kutije pune raznih starudija. Veliki crveni karneol je bio najčešći kamen u prstenju. U jednom zelenom kamenu bila je urezana neka sveta riječ. Sve su to bile stare amajlije. Ukrasi od srebra bili su primitivnije izrade i mnogo grublji od onih koje smo vidjeli u Dubrovniku. Bili smo, uostalom, u sredini čiji je kulturni nivo bio druge vrste.
Nedostajalo je ovdje mnogo čega što smo vidjeli u Dalmaciji. Nije bilo lijepih građevina ni izrezbarenih kapija i prozora.Na zidovima državnih ustanova nisu igrale nimfe sa divljim životinjama niti su amori pleli svoje vijence. Privatne kuće ličile su jedna na drugu i bile zatvorene, a od javni građevina najviše je bilo džamija, uz čije kupole uvijek stoje njihovi vjerni pratioci – minareti, a okolo groblja puno nadgrobnih spomenika od kamena i bijelih turbana na njima.
Turski uticaj još se osjeća u Mostaru, jer je turska vlast dugo trajala i ostavila duboke korijene, mada je on u svoje vrijeme civilizacijski pripadao zapadnom svijetu. Rimljani su u davna vremena imali ovdje razvijenu koloniju čiji se ostaci sad iskopavaju u Mostarskom polju, u neposrednoj blizini grada. I izvrsna „Žilavka“ je rimskog porijekla i možda jedino još preostalo živo nasljeđe iz rimskog vremena.Nju nisu donijeli turske age i begovi, bez obzira što ju je turski pjesnik slavujski opjevao…
O mostu postoji i legenda koja govori o strahu samog graditelja da li će moćni luk izdržati kad se skinu skele. U tom strahovanju graditelj je pobjegao u jedno obližnje selo i tamo, sam, u jednoj brdskoj špilji čekao vijesti o svojoj tek završenoj gradnji. Turskim vlastima je svojom glavom garantovao da će gradnja uspjeti. Sakriven u špilji i čekajući nervozno na vijesti, majstor-graditelj je vrijeme iskoristio da u povećem kamenom bloku izdubi korito za vodu, koje se još nalazi na tom mjestu i iz kojeg okolni seljaci zahvataju nakupljenu kišnicu i piju je kao lijek.Pravo ime graditelja je do danas ostalo nepoznato.
Izvor:Sakari Palsi: „Bosna ponosna“;Sa finskog preveo Osman Đikić; Zid,1996.
Priredio: Kemal Mahic