Od svoje trece godine Aida je imala tezak oblik epilepsije.
Kad bi dobila napad, vozio bih je hitno u ambulantu gdje bi joj dali inekciju apaurina za smirenje. Poslije toga bi je cesto vozili u bolnicu u Mostar a ponekad dalje za Sarajevo. Imali smo uvijek spremnu torbicu sa potrebnom odjecom i drugim stvarima…
Kad smo se smjestili u motel kod Zagreba, prve misli su mi bile, sta da radim kada dobije napad epilepsije. Rekoh, kada, jer sam bio siguran da ce doci…
Raspitao sam se kod kuharice Branke o najblizoj ambulanti, o sluzbi hitne pomoci itd. Na kraju sam posudio vrecu brasna i trcao uskim puteljkom kroz sumu od gustih starih kestenova i hrastova.
Vec od prvog dana sam navikao na razne komentare koje sam cuo udaljujuci se od motela. Nisam osjecao potrebu da nekome objasnjavam da zelim da odrzavam kondiciju i snagu, da mogu nositi Aidu, u slucaju potrebe…
U motelu su bile dvije sobe.
Nakon desetak dana mi smo uselili u jednu.
Poslije 2 sedmice probudise me rano ujutru neobicni zvukovi. Ugledah Aidu kod vrata, jednom rukom drzi kvaku, glava okrenuta unazad, oci sirom otvorene, pogled u pravcu prozora.
“Uh, evo ga !” Pomislih.
Gurnem Denanu pa skocim. Oblaceci se, viknem Denani: “odoh ja do ambulante”
Zgrabim debelu veliku kovertu sa Aidinim nalazima, otpusnicama i ct snimcima, uzmem Aidu u narucje, protrcim pokraj kuhinje, vicuci Branki: “Aida je dobila napad, odoh ja do ceste !”
Trcao sam ca. 400 m. do ceste, pa zadihan cucnuo. Skoro istog momenta pojavi se BMW. Kad nas je vozac ugledao uspori jako, pogleda u nas, pa – skrenu na drugu stranu, preko pune linije na benzinsku pumpu !
Izgleda “savjestan” vozac, vjerovatno politicar, nije mogao proci pokraj djeteta u nevolji !
Gledajuci sokirano za njim, nisam primjetio da se vec zaustavio bijeli “stojadin”.
Zadnji desni prozor otvoren, jedan covjek drzi kroz prozor dugu striku – letvu.
Spustise letvu na zemlju, pomogose mi da udjem.
“Vraticu se po tebe !” Viknu vozac, skroman, obicni covjek, pa dade gas. U toku voznje se vise puta okrenuo, gledajuci panicno u Aidu.
“Ovo je napad epilepsije. Ne boj se, od epilepsije se ne umire”. Pokusam ga umiriti, umjesto da on umiruje mene, rijecima koje sam cuo mnogo puta…
…”Zvali su iz motela, nismo mogli odmah doci, vozac je bio sipao gorivo u vozilo hitne pomoci. Bio je u motelu, sad se vraca ovamo.” Rece mi doktorica.
Dali su inekciju Aidi, u isto vrijeme stigla su kola hitne pomoci, pa smo jurili Zagrebom do bolnice.
Nakon pola sata, u ordinaciji, rece mi neurokirurg: “moracemo joj zamjeniti jedan dren (pumpicu za visak vode u glavi).
“Ali, to je bio samo napad epilepsije. ” rekoh.
“Da, ali moramo ipak zamjeniti dren. Moracete platiti operaciju. Otidjite dole u racunovodstvo da vam napisu predracun.”
Rece specijalista sigurnim glasom.
“Mi smo protjerani, nemamo mnogo novca” odgovorih.
“Snadjite se, potrazite novac” nastavlja doktor.
“Idite u… pitajte kod…
Idite u vasu ambasadu”
Rece na kraju.
Iz ambasade BiH su me poslali u administraciju kod doktora BiH. Nisu mi mogli nista pomoci. Rekli su mi da probam traziti u humanitarnim organizacijama.
Otisao sam prvo kod nasih “pokrovitelja” u Kuvajtsku organizaciju.
“A nece vam niko ovo platiti, ne treba vam nikoga pitati !” Skoro dreknu blagajnica, sarajka Z. “da je to neki racun do 500 DM, mozda bi i platili, ali ovoliki racun, ma nema govora”…
Dobro me “ohladila”.
Probao sam u jos dvije organizacije. U drugoj su mi rekli da idem u egipatsku humanitarnu org. “Igasa”. Oni pomazu iskljucivo placanjem bolnickih troskova.
U Igasi me egipatski doktor upitao sta se dogodilo i kako smo dosli u bolnicu.
“Necete vi nista platiti ! Ne trebate nista platiti !” Rece mi na kraju. “Hrvatska je potpisnica Zenevske konvencije. U svim zemljama potpisnicama hitni slucajevi se ne placaju.”
“Ali, oni mi traze da platim?!” Rekoh.
“Nista necete platiti. Budite jaci od njih !”
“Kako da budem jaci od njih, kako da se prepirem sa njima, kad oni sutra uzimaju skalpele u ruke ? I moje dijete ?”…
Utucen, razocaran i bespomocan zastao sam na izlazu iz Igase. “Sta sad ? ” pomislih.
Sljedeci dan smo dosli u bolnicu oko14 sati. Pokucali smo na vrata sobe. Aida je lezala u krevetu do prozora. Glava zamotana, samo lice nije. Denana odmah ode do Aide, ja upitam mladog dezurnog doktora, kako je Aida, je li sve u redu poslije operacije ?
“Jeste li uplatili ?” Dobih hladno protupitanje.
“Nisam jos nasao novac” odgovorih. “Trazicu dalje. Dosli smo da vidimo dijete poslije operacije.”
“Onda vodite dijete” rece zapovjednickim tonom.
“Kako cemo voditi dijete 2 sata nakon operacije glave ? Gdje da je vodimo. Mi smo protjerani. Ne mozemo je voditi u motel medju 160 ljudi.”
“Kako ste bezobrazni ! Mi vam spasili zivot djetetu a vi tako bezobrazni ! Trebate isprazniti krevet da mozemo spasiti zivote i druge djece !” Nastavi se derati mladi doktor.
” Pa, u pravu je.” Pomislih.
Gledam po sobi, 6 praznih kreveta. Dva zauzeta, u trecem Aida.
Vani pljusak, otvorilo se nebo. Rekao sam Denani da spremi Aidu, pa cemo sacekati u prizemlju da smanji kisa, uzeti taksi pa u motel. A ako trebadne pomoc, obraticemo se doktoricama u dzamiji.
Slucajno pogledam desno u sobi, doktor pokazuje prstom glavnoj sestri i tiho govori: ” neka ti potpise ovde da uzima na svoj zahtjev !”
Kao da mi nesto sjevnu pred ocima, puce u glavi, neka vrelina proleti kroz cijelo tjelo !
Gurnem jako vrata, svi se trznuse, pa povikah: “Ja vam to necu potpisati !”
Doktor ponovi glasno svoju frazu: ” kako ste tako bezobrazni, mi vam spasili dijete a vi tako bezobrazni !” Prodje pokraj mene u hodnik pa sve ponovi galameci.
Nedelja popodne, vrijeme posjete. Mnogo naroda u hodniku. Svi stali, kao da je vrijeme stalo. Svi gledaju u nas.
Ne mogu da prepoznam sebe. Ne mogu da se zaustavim.
“Vi hrvati ste nam uzeli auta, uzeli nam posao, kuce ! Vi ste nas otjerali u logor, pa protjerali, gonite nas da potpisujemu ono sto nije tacno !”
Nesto mi govori da grijesim, da trebam stati, ali ja nastavljam…
“Cujte sta kaze, mi hrvati !” Obrati se mladi doktor “publici ”
Denana me vec vuce jako za ruku i placuci vice: “prestani ! usuti ! prekini ! hajdemo vani !” Skontala Denana da sam poludio !
Sve sto je moglo na noge izaslo je iz soba.
Napunio se hodnik.
“Ja, vi hrvati, vi ste nas…” ponovim ja sve, “…sta se pravis da ne znas !”
“Cujte sta govori, mi hrvati !” Povika opet doktor, gledajuci po narodu, vjerovatno ocekujuci da ce gomila ljudi skociti na mene.
Izgleda da je tada i mene popustilo ludilo, pogledam i ja po hodniku ocekujuci prve udarce. Na moje veliko iznenadjenje a doktorov bijes, niko nije prstom mrdnuo niko rijec rekao, niko se nakasljao. Stotine ljudi, zena i djece stoje kao na jednoj velikoj fotografiji.
“E sad vam ne dam dijete dok ne dodje doktor J…., koji je operisao.” Rece pobjednickim tonom mladi doktor.
Polahko uklonim Denanine ruke sa moje ruke i lagano izadjemo na kisu, stalno se okrecuci, ocekujuci nekoga kako juri za nama.
Nastavak slijedi.