Zagreb 3.

Poslije teske”rasprave” u bolnici, izasli smo na kisu.
“Najbolje je, nemoj ici pokraj mene. Idi petnaestak metara iza mene. Mozda je doktor zvao policiju. Ako mene odvedu, ti se samo polahko udalji pa sutra zovni UNHCR.” Rekoh Denani.
Dva dana nakon sto smo smjesteni u motel, dosao je Mario, uslikao sve muskarce i uzeo nam podatke, pa nam slijedeci dan podjelio zastitna pisma.
Bili smo pod zastitom UNHCR. Kasnije, u Danskoj rekao mi imenjak: “ma kakva zastitna pisma ! Mi u Splitu pokazemo policajcu, on samo iskida i kaze, nemate vise.”
Otisao sam do telefonske govornice, probao zovnuti UNHCR, ali, nedelja, niko se nije javio. Sjeli smo u jednu kafanu i cekali 16 sati. Rekla mi medicinska sestra da ce neurokirurg doci u 16 sati da obidje operisanu djecu.
Sjeli smo na klupu u hodniku. Malo poslije prodje mladi doktor, crvenog lica, gledajuci daleko naprijed. Na kraju hodnika sretne se sa glavnim kirurgom, pa govoreci nesto tiho krenuse prema nama. Kad su prisli blize, cuo sam kirurga “je li potpisao ?”
Onda se obrati meni ljubazno: “cuo sam da je bilo nekih problema. Ma nema problema. To je samo formalnost. Mi to potpisemo u vecini slucajeva. Hajde da pogledamo dijete… sve je u redu, fino. Neka je ovde par dana, za svaki slucaj.”
Nakon 3 dana, Aida je izasla. Vec sam zagovorio auto i vozaca od kuvajtske org.
Trebao sam da nesto uzmem u org. pa sam poveo i Aidu, da ne ceka sama u autu.
U hodniku naletimo na direktora H. On nas je upoznao prvog dana. Licno je vozio nas od dzamije do motela. Raspitivao se o nasem prijasnjem zivotu, o protjerivanju, o Aidinoj bolesti. Uvijek kad bi dolazio u motel, prvo bi se raspitivao za Aidu, dao joj neki poklon, pa tek onda pricao sa drugima.
“Sta je to bilo ? Je li operacija uspjela ? Kako je Aida sada ?
Ja se sjetih racuna pa mu rekoh: “sad je sve u redu, ali ima drugi problem.”
Pokazem mu racun. “Nema problema. Mi cemo to platiti. Samo treba blagajnica da ode s tobom u bolnicu da provjeri je li racun u redu.”
Odveli smo Aidu u motel pa se vratili po blagajnicu, sarajku Z.
Prvo sam pokucao kod kirurga, potvrdio je originalnost racuna pa nas poslao u racunovodstvo. Tamo je dogovoreno da Z uplati uplatnicu pa da posalje faksom u bolnicu.
Sa velikim olaksanjem vratio sam se u motel.
Nakon petnaest dana opet isto. Epilepsijski napad, vozilo hitne pomoci dolazi do motela, jurimo do ambulante pa do bolnice…
Nakon 2 sata ulazim u ordinaciju. Vec s vrata prepoznajem na stolu prve ct snimke Aidine glave, iz Beograda, od juna 1985, kad je Aida imala 6 mjeseci.
“Moramo hitno operisati ! Pojavila se nova cista. Moramo ugraditi jos jedan dren.” Rece mi kirurg pokazujuci komoru iznad cela punu vode.
“Boze dragi, ne misli valjda doktor da sam toliko glup. Komora je tu od Aidinog rodjenja !” Krv mi poleti u lice, podje mi lupati u glavi, podjem se tresti.
“Smiri se ! Ne smijes opet poluditi !” Kao da mi nesto govori.
Kako da kazem doktoru da laze, kad ce za dva sata operisati Aidu. A kirurzi imaju pravo da pogrijese u 2 % slucajeva a da ne budu pozvani na odgovornost.
“A mozda to namjerno radi, da me isprovocira, pa da me zatvore u ludnicu. Nikad vise ne bih izasao.” Razmisljam panicno. Sjetih se rijeci egipatskog doktora: “nista se ne boj ! Oni su polozili Hipokratovu zakletvu. Oni moraju postupati odgovorno i ljudski.”
Uhvati me jos veca panika !
“Boze, sta da radim, sta da mu reknem ?”
Bojim se, sta god da reknem, pogrijesicu.
Aidu ne mogu uzeti iz bolnice, ne mozemo izaci iz Hrvatske, ne mogu nista.
Polahko se ustajem, izlazim bez rijeci. Osjecam ogroman pritisak u glavi.
Ne smijem nista reci. Ako samo progovorim, necu se moci zaustaviti. Onda je sve gotovo.
“Ne bojte se, nije to teska operacija, vidjeli ste prosli put.”
Pokusa me smiriti doktor, ne znajuci sta me stvarno muci.
“Moracete platiti i ovu operaciju ” dobaci mi kirurg J.
“A sta je sa onom operacijom, nije placena ?”
Kao da me grom pogodi !
“Ma nije ovo stvarnost, ovo ja sanjam. Sad cu se ja probuditi. Uvijek kad sanjam nesto strasno, probudim se na vrhuncu uzasa”
Opet razmisljam.
“Kako nije placena ! Pa bila je blagajnica, vi ste pricali s njom !” Zinuh ja.
“Znam da je bila, znam da je obecala da ce platiti, ali, nije placeno.
Idite dole u racunovodstvo !”
“Ona je meni poslala kopiju uplatnice, ali ovo nije nas racun, ovo je neki privatni racun !” Rece mi blagajnica bolnice.
S kopijom uplatnice otisao sam u kuvajtsku humanitarnu org.
Cim sam usao u hodnik, pojavi se Z. Kad me ugleda zastade kao ukopana. Razrogacenih ociju skoro povika: “otkud vi ? Zar vi niste u Turskoj ?
Istog momenta shvatio sam sve. Prije nekoliko dana podijelili su nam svima po 150 DM da mozemo kupiti autobuske karte za Istanbul, ko zeli. (To je opet druga prica). Ona je mislila da smo mi otputovali i da niko nece pitati za uplatu racuna u bolnici.
“To je banka pogrijesila, sacekajte tu, odoh ja u banku da to isprave”. Rece Z.
Banka je bila u prizemlju kuce u kojoj je bila smjestena kuvajtska org.
Kad se vratila rece mi da nema zene koja je “pogrijesila”. Probace sutra.
Tek nakon 4 dana poslala je faksom u bolnicu potvrdu o uplati.
Vratio sam se do bolnice, sjeo na klupu u parku i ocajno gledao u prozore gdje je po mom racunu trebala biti Aida. Nisam htio da zovem u motel dok je ne vidim i ne cujem.
Na kraju sam cekao u hodniku. Tek u kasno popodne su mi rekli da je sve u redu, da se Aida probudila…
Kad me je Denana vidjela onako ocajnog i skrhanog, kako jedva ulazim u motel, upitala je tiho, ali panicno: gdje je Aida ? Sta mi je sa Aidom ?

 

 

 

 

 

1057 Posjeta 1 Posjeta danas