Enes Karić, “Boje višnje”, Tugra, Sarajevo, 2023. treće izdanje
Roman Enesa Karića “Boje višnje” je autobiografski roman u kome je život šezdesetih godina dvadesetog vijeka u selu Višnjevu, na obroncima Vlašića u srednjoj Bosni, viđen očima dječaka, protagoniste, koji povezuje radnju i fabulu romana u jednu cjelinu. Budući da je slika svijeta i slika društvene zbilje, viđena iz infantilne pozicije, dakle očima dječaka, moglo se očekivati da se autor služi tehnikom pripovijedanja ich/ja forme, gdje se kao u svakom realističkom romanu priča o piščevom ličnom iskustvu i životu, pored umjetničke obrade, mnogo više teži vjernom reproduciranju autorovog iskustva, nerijetko prilagođenom ličnim potrebama, što ga vodi romantičnom viđenju djetinjstva. Karić je izbjegao ovu vrstu zamke na način da je roman ispričao er/on formom, pričanjem u trećem licu, pa dječaku prepustio ulogu protagoniste, što mu je omogućilo objektivnije viđenje dječakova doživljaja stvarnosti i općenito slike svijeta sa distance objektivnog, sveznajućeg pripovjedača. Izbjegavajući sliku idiličnog svijeta djetinjstva, koju smo često svjedočili u književnosti, Kariću uspijeva transformirati priču u alegorijska i metaforička značenja, koja onda cijelu stvar siromašnog djetinjstva uzdiže iz donjeg mimetskog u gornji mimetski modus, čineći je pri tome općom, univerzalnom. E, sada bismo trebali pokazati kojim autorskim/poetičkim postupcima autor uspijeva da od jedne naoko duboko lične teme otvori niz strateških pitanja života i njegova smisla.
U Eminovoj magazi
U svojoj “Knjizi vrtova”, zbirci antropoloških eseja, Dževad Karahasan odgovarajući na pitanje kako je Šeherzada osigurala zainteresiranost svoga sagovornika Šahrijara, tvrdi kako je ona učinila da se slušalac njezine priče osjeti dijelom pripovjednog svijeta i tako omogućila njegovu “mističku participaciju” i vjerovanje da se u njezinoj priči stalno prepoznaje sam slušalac. Ako bismo sada takav stav prenijeli metaforički na svakog čitaoca, onda prema Karahasanovom razumijevanju “pripovijedanje je stvarno dobro i ima smisla onda kada se pripovjedačev sagovornik (čitalac, slušalac) osjeti lično oslovljenim, onda kada u pripovijesti prepozna svoje, sasvim svoje, pitanje, iskustvo, problem” (Knjiga vrtova, str. 77.) Kako bi se, dakle, ostvario onaj poznati kôd autor-djelo- čitalac, dramatično je važna participacija čitaoca, u protivnom “ako izostane to prepoznavanje, ako sugovornik nema osjećanja da se pripovijest obratila upravo njemu, njemu lično, pripovijedanje gubi mnogo od svoga razloga”. Treba li reći kako se ovo prvo upravo meni desilo čitajući roman Enesa Karića “Boje višnje”. O čemu onda priča ova pripovijest?
Radnja romana smještena je u prostor jednog izoliranog, siromašnog sela na obroncima Vlašića (Višnjevo), na kraju svijeta, gdje narator, posredovanjem protagoniste, imenom Dijete, doživljava život sela u vrijeme svoga djetinjstva, u drugoj polovici šezdesetih i prvoj polovici sedamdesetih godina. Niz događaja, koji nisu uzročno-posljedično povezani, uvezuje u romanesknu cjelinu protagonista radnje romana Dijete, tako da sva fabula romana biva filtrirana kroz djetinju prizmu na jedan originalan umjetnički relevantan način. Fokus dešavanja je magaza oca Emina, hodže bez posla i izrađivača drvenih kupusnih kaca za slučajne kupce, narodnog poslanika, seoskog zubara, sastavljača zapisa protiv bolesti, urokljivih očiju i zlih namjera svake vrste i nekrunisanog kralja sela i njegovih žitelja. U Eminovoj magazi, kao na nekoj opskurnoj pozornici svakodnevno se smjenjuju razni likovi počev od seljaka-mještana, lokalnih pretrga i trgovaca, do narodne milicije, političara, šumara, učitelja, evlija i nevoljnika svake vrste.
Zbog te svoje centralne uloge hodža Emin je zaradio status čovjeka pod sumnjom, pa se njegov život doima kao hod po žici ili bahuljanje po blatnjavim i smrznutim višnjevskim putevima na kojima, kao u nekoj velikoj močvari, čovjek nikada ne zna šta će donijeti naredni korak. Drugi epicentar zbivanja u Višnjevu plete se oko majke, koju narator imenuje kao Podovku, prema selu iz kojeg je došla, pošto udajom žene u selu gube svoja imena i imenuju se kao stranci prema mjestu odakle dolaze. Ona neprestano tka razne ponjave, kuha, opslužuje svekra i svekrvu te sa mužem Eminom istrajava u životnoj borbi za egzistencijalni opstanak svoje porodice na siromašnom i posnom vlašićkom platou. Svi događaji u porodici u sjenci su teške bolesti i agonije tijela Huse Austrougara, djeda i domaćina kuće. Drugi događaji se neposredno vezuju za određene ličnosti, pa će o njima biti govora u kontekstu pitanja koja oni otvaraju svojim primjerom i svojim životima.
U bošnjačkoj književnosti nemamo mnogo pisaca koji su se bavili temom sela i seljaka. Osim Akifa Šeremeta i Zije Dizdarevića, nemamo skoro nikoga ko bi popunio prazninu u socijalnoj književnosti u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Izuzmemo li njihovo programski ideologizirano bavljenje socijalnim problemima obespravljenih i siromašnih, temom sela bavili su se Alija Nametak (Trava zaboravka), Šemsudin Sarajlić (Pripovijetke), Hasan Kikić (Provincija u pozadini, Ho-ruk, Bukve) i konačno Derviš Sušić (Pobune). Sarajlić i Nametak vide selo romantičarski i klasno, posebno Sarajlić, u čijim pripovijetkama seljaci stalno pjevaju i igraju kao u nekoj obećanoj zemlji Dembeliji, dok je Nametak njegovog seljaka vidio kao siromaha kome je važnije duhovno zadovoljstvo od svakog materijalnog blagostanja, dok je istovremeno pola Rotimlje Nametkovo. Sušić je selo i seljaka gledao kao žrtvu historije i stranog okupatora, kome je potrebno samo seljakovo tijelo i dažbine državi, a sve ostalo nije se ticalo države.
Strani teoretičari, posebno Englezi, tvrde kako su Slaveni pretpolitički narod i kako oni nisu u stanju napraviti državu, pri čemu im spočitavaju dva snažna razloga za takvu kolonijalnu tvrdnju. Najprije zakoni koje donose slavenske države ne važe za značajan broj njihovih građana ili sociogrupa, i drugo, Slaveni nisu kadri napraviti državu koja će integrisati većinu svojih građana ili sociogrupa u sistem. Dobro, izuzmemo li njihovu zluradost i težnju za koloniziranjem slavenskih plemena, ipak treba poslušati šta drugi govore o tebi, posebno oni koji odavno imaju državu. Nažalost, selo nisu zaboravili samo država i političari, jer je naša muslimanska “elita” imala skoro identičan odnos.
U tekstu prof. Hasana Ćišića Današnje naše selo, objavljenom u Gajretovom kalendaru 1938. godine, govoreći o problemu sela i te muslimanske većinske populacije, autor razočarano zaključuje kako “nema skoro ustanove kod nas koja se s dovoljno ozbiljnosti i pregnuća bavi tim pitanjima niti se ranije bavila. Mora se priznati da mi muslimani u tome pogledu stojimo na posljednjem mjestu”. Ćišić priznaje kako muslimani imaju velik broj ustanova koje se bave školovanjem, podizanjem i zaštitom omladine, iznemoglim i siromašnim, ali na kraju zaključuje vrlo iskreno i korektno kako “ustanova čiji bi rad bio posvećen isključivo pitanju sela i njegovih stanovnika ma u kom vidu, skoro i nema”. Ta, dakle, naša “elita” se bavi sobom i elitnom kulturom, a pučka kultura, obrazovanje, socijalno stanje ili folklor za njih ne postoje i nije samo to problem, ta većinska muslimanska masa na selu nikada nije doživljavana kao dio jedinstvenog bića, narodnog ili kulturnog svejedno.
U svom romanu ”Boje višnje”, koji je, do sada, najdublje i najozbiljnije zasjekao u ruralno biće bosanskog čovjeka, posebno muslimana, Karić otvara niz pitanja i problema, a to je i najveća vrijednost ove knjige, koje niko prije njega nije jasnije vidio niti o njima javno progovorio. Moglo bi se reći kako su svi prije njega uglavnom vidjeli tu temu izvana, spolja, dok je Karić tome prišao iznutra. Naravno, ona se otvaraju, ta pitanja, preko književno-estetskog relevantnog štiva, a čitalac bi morao pomnijom analizom vidjeti šta to govori Karić. Ovim svojim romanom Karić se kontekstualizira, na najbolji mogući način, u ovaj niz bošnjačkih književnika koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti i kulturi.
Posebno bi bila zanimljiva komparacija Sušićevog pristupa ovoj temi sela u “Pobunama” i seljaka u Karićevom romanu “Boje višnje”. Izbor sela Višnjevo, rodnog sela Karićevog, potvrđuje nekoliko naših analitičkih pretpostavki, nešto svojom pozicijom, a nešto autorovim književnim postupcima. Svojom distancom spram drugih, usamljenošću, siromaštvom, izloženošću olujama i hladnoćama, ubogošću bez mogućnosti interakcije sa Drugim, izrasta u moćan simbol napuštene i ostavljene kutije koju je neko u hitnji zaboravio. Istovremeno, Višnjevo potvrđuje ovu tezu kako naše balkanske države nisu u stanju obuhvatiti i integrirati veliki broj svojih građana ili cijelih sociogrupa kako bi većina stanovništva osjetila blagodati novonastale zajednice. Ako se podanik ne osjeti dijelom te zajednice za koju se borio, ako ne prepozna svoju važnost unutar države, i ako postoji kritičan broj takvih nezadovoljnika, onda je razumljivo zbog čega nam države ne traju ni jednu generaciju.
Istovremeno, na drugoj strani, ni seljačka klasa iz svoje egoističnosti i samoživosti i ne želi odviše takve integracije, zato što je seljačka klasa prvenstveno skupina društvenog očuvanja, a ne društvene obnove. Tu se odmah upliće i drugi oblik tradicionalizma budući da je “naukovanje uvijek lokalno pa i ne može drugo do i dalje održavati prijašnje tehnike bez mogućnosti da izvana doživi preporod. Sjedilački način života, nedostatak komunikacije s ostatkom vanjskog svijeta te duh zavičaja sprečavaju seljaka da se novotarijama koristi, štoviše da ih upozna, pa u tom pogledu selo postaje jedno beskrajno čuvalište iščezlih umjetničkih oblika”. (Roger Bastide, Umjetnost i društvo, Školska knjiga, Zagreb, 1981. str. 119-120.) Ovdje Bastide govori o tradicionalizmu u umjetnosti, međutim, ovaj se stav bez sumnje da primijeniti na sve kulturne i socijalne modele sela i seljaka.
Istovremeno, ne treba zaboraviti kako seljak posjeduje svijest o svojoj suverenosti, o svojoj nezavisnosti, konačno o svojoj slobodi, jer on ima samo jednog Gospodara, a ako se preda kolektivitetu, dobiće još jednoga. On nije spreman da moli za nešto, da stoji u redu, da gleda nekome u čehru, pa otuda naziv slobodni seljaci. Taj užitak siromašne gospodstvenosti seljak nije spreman žrtvovati bez velikog razloga. Njihov način života, s kojim od njih niko nije zadovoljan, što se vidi u ovoj Karićevoj priči, doživljava se kao jedna vrsta gorkog ponosa, jedan način mazohističkog uživanja u nečemu što svi imenuju patnjom, ali patnja koja im omogućava neki oblik svetosti ili barem privilegije na drugom svijetu. Temeljna crta seljačkog karaktera jeste strah od novoga. Jedino čemu bi se višnjevski seljaci obradovali i u čemu vide svjetlo svijeće bila bi izgradnja džamije, koju socijalističke vlasti opstruiraju i daju prednost školi pred bogomoljom. Pošumljavanje, škola, deratizacija i higijena označavaju se i stilski markiraju podrugljivo socijalističkom atribucijom i sprovode zato što se mora, a ne zato što se u tome vidi neki boljitak.
Čak se, zaslugom naratora, i sastanak o konačnoj izgradnji džamije i na kome se upisuju prilozi za izgradnju, pretvara u parodiju i nadgornjavanje seljaka ko će više ne dati, nego upisati jer se nadaju da će i to kao i taj sastanak propasti i završiti svađom, kao sa onim povratnikom iz Njemačke koji jedini daje novac a da ga nisu ni pozvali na taj seljački parlament. Ovo je ilustrativan primjer kako Karić poznaje psihologiju i karakter ljudi o kojima piše i kako antropološki zna predstaviti njihovo licemjerno i ambivalentno biće. Taksativno i precizno nabrajanje volova, krava i ovaca, koje će prinijeti kao vlastitu žrtvu na buduću duhovnu vertikalu, dovodi u pitanje realistički zasnovanu tehniku pripovijedanja, jer nije moguće u jednom ljudskom prisjećanju tačno reći koliko je ko spreman žrtvovati, pa bismo ovakvo pričanje prije atribuirali postmodernističkim, u kojemu stvari i detalji izgledaju stvarnije i realnije od najstvarnije zbilje ili prikloniti se definiciji Gaje Peleša, gdje se ne zadovoljavamo samo time da određujemo svijet u kojem jesmo to što jesmo i da pisac samo stvara jedan “mogući svijet”.
Odnos prema novotarijama
Kod autora se javlja potreba da fingira, da pretpostavlja, da mašta razne situacije, čime bismo možda mogli objasniti fenomen vremenskog ubiciranja i hronologije u Karićevom romanu, koji se doima sasvim tačnim, mada on to nužno ne mora biti. “Romanom se, kao i ostalom književnom prozom, stvaraju izmišljeni svjetovi, kako smo već vidjeli, njih se neće valjano odrediti ako ih neposredno sravnjujemo sa stvarnim svijetom. Za razliku od stvarnih priča roman se kao velika izmišljena (fiktivna) priča ne oslanja na zbiljski svijet kao na svoju ‘supstanciju sadržaja’, nego građu crpe iz različitih izvora; stvarnosti, mašte, književnosti itd.” (Gajo Peleš, Tumačenje romana, Artresor, Zagreb, 1999. str. 168-169)
Na nekoliko mjesta u romanu Enes Karić spominje vjesnike elektroničke i informatičke, tehnološke modernosti u obliku leksike i stvarnih predmeta (radio, magnetofon, muzika, sat, Grundig, Phillips), koje pristižu tih godina u selo Višnjevo, posredstvom njegovih mještana, koji borave na radu u zapadnoj Evropi. Odnos prema tim “novotarijama” je dvojak, ambivalentan; mlađi ga prihvataju, dok stariji, posebno evlija Imšir Vehbić, vide u tome zlo i nazadak. “Društva sigurna u sebe oslikavaju se u poverljivoj, vedroj, otvorenoj religiji; društva kojima manjka samopouzdanja oslikavaju se u bojažljivoj, zatucanoj, smrknutoj religiji. Dinamična društva oslikavaju se u dinamičnom, novatorskom, kreativnom islamu; nepomična društva oslikavaju se u nepomičnom islamu, buntovnom na najmanju promenu” (Amin Maluf, Ubilački identiteti, Laguna, Beograd, 2016. str. 71).
Potvrdu ovakvoga stava možemo naći u ranim vijekovima i, poznatim kao klasična kultura islama, kada je islamska kultura u vrijeme dinastija Omajada i Abasida, budući da je sebe smatrala subjektom, imala interaktivni, plodonosan odnos prema persijskoj, staroarapskoj i konačno prema antičkoj kulturi, uzimajući od njih sve što su smatrali pozitivnim, bez obzira na to što je svaka od njih tada bila mnogobožačka. Zatvorena društva imaju strah od reformisanja koje dolazi izvana, sa strane, od Drugoga, posebno ako dolazi od tvog neprijatelja. Ipak, “gde god da živimo na ovoj planeti, svaka modernizacija odsada je pozapadnačenje… Ali sve novo što je stvoreno, bilo da je riječ o zgradama, o institucijama, o oruđu znanja ili o načinu života – sve je po slici Zapada… Da, sve to, sreća sveta i njegova nesreća, došlo je sa Zapada”. (Isto, str. 78) E sada, za sve one kulture koje nisu subjekt na općem planu ili realnije kazano, one koje su poražene kulture, prijemčivost za promjene i modernost odvija se uz snažno osjećanje gorčine i poniženosti zbog izgledne opasnosti od asimilacije. Otuda kod bošnjačkih pisaca kontinuirano, u njihovim djelima, traje kriza identiteta, kao odgovor na stanje kulture između čekića i nakovnja.
Mimo horizonta očekivanja, kako je uvijek drago sjećanje na zavičaj i sebe nekadašnjeg, to arhivirano stjecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta pozlaćene drage kutije od adiđara, u kojoj su pohranjeni naša sjećanja, naš duh, naše dragosti, konačno najtvrđi i najjasniji sloj naše identitarne mape. Ali ako je put u beskrajni zavičaj poslanje, “onda je sustajanje na tom sudbinskom poslanstvu i vraćanje istim putem nazad izraz putnikova klonuća i njegov poraz”. Zar mudri Friedrich Nietzsche nije davno ustvrdio kako “treba sahraniti iluzije, pokopati za svagda bezazlenost i zavodljivu prijatnost poznatog, oduprijeti se milozvučnom zovu uspomena! Treba se suočiti sa oporom javom životnih vrtloga i okrenuti svoje lice prema onome što nadolazi! No, prije nego se odvažimo na taj tegoban i spasonosan čin, odnesimo vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti, jer tamo gdje su grobovi, tamo je i radost našeg rađanja”.
Zahvaljujući ovakvom saznanju, Karić je u svom romanu shvatio kako zavičaj nije samo dragi i poznati pejzaž, rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe nekadašnjeg, nego zavičaj može biti, a to svjedoče bezmalo svi Karićevi likovi, ružno i frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena, vjerovanje kako je životni promašaj ostaviti kosti u takvom zavičaju. Muški likovi gadno psuju rečeno selo, a ženski likovi se jedan drugom jadaju, kako tu u tom selu “nikad nisu bile rahat” uz preporuku svima da se nipošto ne udaju u Višnjevo. Ljudi u Karićevom Višnjevu žive izolirano neki svoj autohton život, mimo općeg važećeg sklopa stvarnosti ili bolje reći oni su odvojeni od te stvarnosti i žive život u odvojenoj stvarnosti. Istovremeno oni nisu srođeni, nisu se identificirali sasvim, sa tim svojim podnebljem pa se doimaju kao stranci, kao putnici, koji uzalud čekaju voz, koji nikad tuda ne prolazi. Otuda njihova želja da se nekud odseli, makar kao Hasan, berlinski esesovac, nekih kilometar dalje ili stalno goruća želja da se ode u Njemačku na privremeni rad, ili da se kao Dijete zaplovi u onovremenu stvarnost, u fiktivnom razgovoru sa Imšir-evlijom.
Jedino utočište u koje vjeruju, kome se svi barem deklarativno predaju, jedino što im je ostalo kao oslonac, kao uporište, kao svjetlo na kraju tunela jeste obredno, dosljedno prakticiranje vjere na način kako su to naučili od svojih predaka, a koje je uvijek na formalnoj ravni, jer niti imaju džamije, niti učena čovjeka koji bi ih uputio u dublje razumijevanje i suštinu stvari. Vrijeme se u romanu računa kao predramazansko, ramazansko i postramazansko, nešto što će odvojiti obično, svakodnevno od neobičnog, božanskog, tako se ponekad stekne dojam kako se cijela radnja romana zbiva uz vrijeme svetkovine ramazana ili u njegovom očekivanju, kao nešto što će dati ritam i smisao njihovim životima, kao nešto što će ih metafizički uzdići u sfere obećanog beskrajnog zavičaja, ispuniti božanski osjećanjem lahkoće i nekog unutrašnjeg zadovoljstva. Beskrajni užitak u tome asketskom uzdržavanju od svih zemnih zadovoljstava, računajući i isti takav skromni i odmjereni iftar sa malo hrane, mora da dodatno jača onu gornju zonu ljudskog bića koja će ga približiti tom željenom, tom žuđenom. Izvan toga duhovnog ushićenja Višnjevci su obični mali ljudi suočeni sa svim egzistencijalnim haosom, ljudi koji smrt, rođenje, bolesti i životne nezgode doživljavaju elementarno bez čuđenja, straha, kao nešto očekivano, potrebno i neminovno.
Muški likovi u romanu “Boje višnje” Enesa Karića zauzimaju centralnu poziciju, po čemu se vidi priroda i kakvoća društva o kome priča narator, ali njihov redoslijed i sudbina zapravo pišu historiju višnjevskog, ali i bosanskog seljaka, svakako. Karić je znalački poredao, kao u vojničkom stroju, vojnike od turskog, preko austrougarskog, njemačkog, hrvatskog i konačno partizanskog stroja, pa nam i ova “slučajnost” kvari teoriju realističkog romana, jer je vidljiva piščeva modernistička tendencija da napravi kontinuitet vojevanja u tuđim vojskama i za tuđe interese. Svaka generacija ima svoju vojnu i svoje nevoljne vojnike, ljude koji posjeduju svijest, koju opetovano uzvikuje Huso Austrougar; gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa, ali ništa ne mogu učiniti da bi izmijenili stanje.
Služenje turskoj ordiji su izbjegavali smicalicama i prevarama koje samo seljaku mogu pasti na pamet, naime momčićima, koje su Turci namjeravali odvesti u vojsku, mazali bi uši planinskom mlječikom, nakon čega bi im uši natekle kao u magarca, pa bi sejmeni odustajali od njih. Zbog tih prevara vlasti su ih preselile na drugu, današnju stranu planine. Djed Huso nije bio te sreće pa je završio u austrijskom rovu četrnaeste i laznuo miris baruta i miris smrti na Pijavi i Monte Maletti. Otuda je zaradio nadimak Huso Austrougar. Hasan, berlinski esesovac, jurišao je sa tekbirom na usnama na zidine ruske Moskve isto onako kako je Sušićev junak Hatemić s tekbirom branio zidine Ozije od ruskih kozaka. Hamduka, Hrvat, bio je ustaša i domobran u Nezavisnoj Hrvatskoj, Herić, partizan bio je socijalistički borac za Jugoslaviju.
Nijednu od ovih država višnjevski seljaci ne doživljavaju kao svoju, ali su se kao po pravilu nalazili uvijek na pogrešnoj, gubitničkoj strani. Otud je svaki od njih dobio nadimak koji poput žiga nose svi oni, kao Hrist svoj križ, i što je gore od toga, oni su, kao i hodža Emin, postali ljudi pod sumnjom. Svaki njihov korak prati socijalistička milicija, koja kao jedini državni organ dolazi u selo, ali ne, kako bismo pomislili, radi sigurnosti seljaka, nego radi sigurnosti onih čija je država. Ovaj sjajno konstruisani Karićev historijski stroj nevoljnih ratnika neodoljivo podsjeća na pjesme Maka Dizdara Gorčin i Nevoljni vojno, a dodamo li tome nizu i Sušićeve ratnike sa Ozije ili recimo Selimovićeve iz Hoćinske bitke, onda ćemo dobiti jedan okrutni pandemonijum u kojem se historija nesmiljeno vrši nad bosanskim čovjekom po principu Bil sam u pet i pet vojni, a na što svakako treba dodati i onaj antologijski stih Huse Austrougara, Gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa, ista ona historija za koju djed Husein učitelju Milanu kaže da je laž jer je on učesnik bitaka i zna kada su se zbile. Tako djed, Huso Austrougar, sa svoga bolesničkog, željeznog kreveta, subverzivno demistificira historijsku istinu, poput najgorljivijih postmodernista, ali on sa najtvrđe i najubjedljivije pozicije autentičnog svjedoka i učesnika bitaka iz Prvog rata. Historija je laž, zna Husein.
Eminov grijeh je druge prirode; on je hodža, ali što miliciju posebno brine jeste njegova magnetna privlačnost učena i gospodstvena čovjeka, pošto se u njegovoj magazi, kao u nekom kosmičkom stjecištu, ukrštaju putevi svih muških stanovnika sela. Svi oni dolaze k njemu i pričaju svoju muku, a Emin nikada nikome ne govori o svojoj, pa postaje nekom vrstom “čarobnjaka koji zna” ili “čovjek od znanja”, kako to definira Kastenada. On se pojavljuje kao neka vrsta maga, koji ima lijek svakoj boljci, on je duhovnik i materijalist, on je ljekar i psiholog, i konačno Emin i evlija Imšir uspostavljaju u romanu i ovostranu stvarnost, onu koju možemo percipirati čulima, materijalnu, i onostranu stvarnost, duhovnu, koja izmiče običnim ljudima, osim čarobnjacima i magima.
Višnjevska zajednica funkcionira po principu mi-zajednice, u kojoj se život odvija po principu seljenja iz ovostrane u onostranu stvarnost i obrnuto. “Ograničavanje na materijalnu stvarnost iseca iz celine sveta, doduše, nemerljivo veliki, ali ipak tek komad, i time stvara tamno područje koje se mora nazvati nestvarno ili nadstvarno”, piše Jung, komentirajući ograničenja slike svijeta i jednostranosti zapadnog čovjeka, a odmah potom dodaje, kao antipod pređašnjoj tvrdnji, kako “istočna slika svijeta ne poznaje ove ograničene okvire, zbog čega joj nije potrebna filozofska nadstvarnost.” K. G. Jung, Duh i život, Matica srpska, 1977, str. 79)
Usprkos vidljivoj i bjelodanoj dominaciji patrocentričnog modela života u romanu Enesa Karića i patrocentrične slike svijeta, koju potvrđuje hodža Emin kada u Sarajevu odbija razgovor o ozbiljnom poslu sa ženskom osobom i traži isključivo muškog sagovornika, ženski likovi su dobili, kažem dobili, značajan prostor i značajnu ulogu, ali i dalje u dubokoj sjeni muškog principa. Žene su prvenstveno rađajući, životodajni princip (Hanifa je rodila sedamnaestero djece), domaćice i radnice na najtežim seljačkim poslovima (Emin kaže da su mnoge žene u Višnjevu pobacile djecu dok su same tovarile drva na konja), i poslušne robinje bolesniku, mužu svekru, svekrvi i naravno djeci. Na svako njihovo pitanje samo žene imaju odgovor. Niko drugi nije obavezan da se o tome stara.
Sjajan smisao za humor
Najbolje bi bilo započeti priču ovako kako ju počinje autor: “Sprva maja 1964, jedan od dva sata popodne, Azemovica, Rajševka, Skomorka, Gladovićka, Vlahovićka, Podovka, sa sinom kojega je odnedavno počela zvati Mali, Bukovićka, Šerićka, Orovka, Dubljanka… slušale su ‘naše pisme’ s Radio Sarajeva” (Boje višnje, str. 116.). O kakvom položaju žene u patrijarhalnom okruženju možemo govoriti kada osobi oduzmete pravo na ime, najvredniji i najdragocjeniji znak ličnog identiteta, kada je preimenujete, depersonalizirate i učinite vječnim strancem, imenujući je imenom sela iz koga je došla.
No, pri tome treba reći da u tome nije cijeli problem, nego da čujemo još jednom Enesa Karića: “Čak se s vrimena na vrime događa, drugarice učiteljice, da i same te žene zaborave svoje ime. Eto, na Zboru birača prije dvi godine, na Sivčevom guvnu, skojevka Zineta, svima poznata Suhodolka, gleda u spisak sastavljen u Socijalističkom savezu i proziva Doglotku… ‘nek ustane drugarica Zarfa Herceg’, a Doglotka sidi li sidi…” (Isto, str. 198.). Osim što autor pokazuje sjajan smisao za humor i zdrav duh ironičnog i konačno kritičkog prosedea, nema na vidiku nikakvih izgleda da se stvar popravi. Bilo bi pogrešno i zlonamjerno ovakav stav prema ženi vezivati za vjeru, posebno za islam kako to mnogi čine, njegova geneza je mnogo dublja, ali da je tome primijenjeni islam dao kapitalan obol, izvan svake je sumnje.
Jezik i stil romana “Boje višnje” Enesa Karića zaslužuje jednu ozbiljnu studiju. Jedan od najvrednijih i nažalost zaboravljenih jezičko-stilističkih razloga za takvu analizu je svakako ikavica, starobosanski govorni idiom kojim autor psihološki i antropološki motivira svoje likove. Istu takvu pažnju zaslužuje eksplikacija teme, autentičnost i uvjerljivost dijaloga, majstorski vođeni ritam i dramatičnost radnje, dovoljno je samo prisjetiti se antologijskog dijaloga između djeda Huse Austrougara i Hasana, berlinskog esesovca, u kojem se zrcali užasna sudbina “poganih kažnjenika”, koji moraju zaboraviti i šutjeti svoje najteže trenutke u životu, a koje svaki normalan čovjek želi podijeliti sa sagovornikom, kako bi njihov tegobni učinak bio manji. Radi svega toga, roman Enesa Karića “Boje višnje” spada u red najboljih naših romanesknih ostvarenja kakvi su bili Sušićeva i Selimovićeva proza zato što, poput svake dobre književnosti, koja ne iznevjerava svoje poslanje, otvara brojna egzistencijalna i socijalna pitanja, njeguje modernistički, kritički duh i nudi niz mogućnosti čitanja i značenja.