Kategorija: U doba osmanske vladavine u XVII – XVIII stoljeću u
Ljubuškom su izgrađeni objekti,koji su trebali
poslužiti odbrani grada.To su čuvenekule,
koje su podigle sljedeće familije:GIJO,PIPER,MAHIĆ,
MUMINAGIĆ,SADIKOVCIĆ,BEĆIROVIĆ i LALIĆ
Jedina koja je odoljela „zubu vremena“ je Lalića kula,koja se nalazi na
početku Mostarskih vrata.Sve kule su služile da upozore „milet“ na
opasnosti koje su dolazile od hajduka i uskoka,koji su „upadali“ u
Ljubuški,kako bi opljačkali dobra,ubili i odveli viđenije i mlađe ljude.Potom bi se ponovo vraćali preko granice.Dugo vremena na granici je bila Mletačka/Venecija/-do1797,a nakon Bečkog kongresa 1814/1815
Austrija-do 1878 godine.Ove države su potkopavale osmansku vlast u
Bosni i Hercegovini,tolerišući kriminalne radnje,zločine i rušeći
postojeću vlast.Tako je uskok Stojan Janković 1687 godine srušio kulu Bećirovića.
Lalića kula je izgrađena 1188(1774),o čemu svjedoči natpis na kamenu
kule.Kula se nalazi na uzvisini i ona je bila „magična granica“-vidljiva
i nevidljiva.Imala je dva sprata.Na prvom spratu je izgrađena veranda sa
odličnim pogledom ka zapadu i jugu.Na drugom spratu su izgrađeni uski
otvori,kroz koje se stražom i pogledom kontrolisala situacija na svim
stranama svijeta.Kula je imala više mazgala ili puškarnica,a posjedovala
je i zatvor/hapsanu/.Uz kulu su bili čardaci,gdje su stanovali
vojnici,koji su bili plaćeni za svoju službu.Služba je bila nasljedna.Kula je bila organizirana u sistemu ljubuške kapetanije formirane nakon 1705 godine.
Lalića kulu je kupio ALIJA(Halida)LALIĆ zvani DOLAR(1889-1986).Alija
Lalić se rodio u porodici Halida Lalića.Imao je brata
Sulejmana(u.1984),sestre Fatu(um.1983) i Šemsu(um.1985) Lalić.Još kao
mladić odlazi u Ameriku u kojoj se zadržava deset godina.Čitavo vrijeme
je radio kao pružni radnik na sjeveru SAD-a.Pričao je,po povratku,da su
vladale nesnosne hladnoće i kao ilustraciju navodio da se sirovo meso
držalo na otvorenom po sedmicu dana,a da ne bi promjenilo kvalitet ni
okus,niti bi se „pokvarilo“.Zbog teških uvjeta rada,hladnoće koja je
odnosila živote,ekonomske krize u SAD-a,Alija se odlučio vratiti u svoj
Ljubuški nakon I svjetskog rata.Nije više bilo austrougarske
vlasti,stvorena je nova slavenska država-Kraljevina Srba,Hrvata i
Slovenaca.Alija se ponadao da više neće služiti „ćesara“ i da će položaj
muslimana u novoj državi biti povoljniji.Otvarale su se nove
perspektive,barem u pričanjima ljudi,ali su nade uskoro iznevjerene.Nova
država je iznevjerila njegova očekivanja,ali Alija nije iznevjerio sebe.
Odmah je kupio Lalića kulu,a narod mu je pridodao nadimak
„DOLAR“,asocirajući kako je povratnik iz SAD-a stigao pun svježnjeva
dolara.Ubrzo po povratku Alija se oženio sa Kadirom
Hafizović(1896-1975).U sretnom braku su „rodili“ petero
djece:Mustafa(1921-1983),Derviša(1923-1988),Džemal-Kemal(1927-2008),Amina(193o-2oo1)
i Halid Lalić(1934).Kadira je nasljedila zemlju u Radišićima,pa je i to
pridonijelo lakšoj svakodnevnici.Djeca su nakon punoljestva napustili
roditelje i nastanili se na Bunu,Sarajevu,TuzliAlija i Kadira su ostali
sami u kuli.Jedno vrijeme,kćerka Amina iz Tuzle,im je poslala svoga sina
Enesa da im bude pri ruci.Enes se zadržao u kuli četiri godine,pohađajući
Osnovnu školu sa autorom ovog teksta.
Alija Dolar je neumorno radio na svom imanju.Iskopao je oko kule dva
bunara,dubine 5 i 8 metara.Sve je uradio sam,bez ičije pomoći.Iz Amerike je
donio običaj“žvakanja duhana“.Kada bi se nasmijao sagovornici su mogli
primjetiti žute zube,a ponekad i usne.Nije puno pričao,ali je imao neiscrpnu
volju i energiju za radom.Svi dani u godini,osim Bajrama,bili su
radni.Trebalo je obraditi zemlju u „Bari“ kod saranča,u „klancu“ na putu
prema Gradskoj,u lazu,ispod kule na brijegu.Gajila se stoka,koja je imala
svoje zahtjeve.Trebalo je urediti štale i kuće oko kule.
Postepeno,sa godinama,Alija se pogurio od „tereta“ i svakodnevnog
rada.Djeca bi ga „obilazila“ nakon smrti svoje majke,ali Alija je ostajao
sam u svojoj kuli,do kraja čuvajući svoj i naš identitet.Sa svojim radnim
navikama,Alija je mogao poslužiti kao orjentir svima,kako raditi i sačuvati
svoje imanje i nam.Pokazao nam je da svi dolari ne znače ništa ako je čovjek
nesretan.Za to je potrebno nešto više!
Njegov sin Mustafa Lalić je bio dugogodišnji zaposlenik u Univerzitetsko
medicinskom centru „Uslužne djelatnosti“.Postao je „legenda“ u bolnici
Koševo.Pomagao je svim ljubušacima koji su trebali medicinsku pomoć na
Koševu.Neka ove riječi posluže saznanju da njegova humanost nije
zaboravljena od njegovih ljubušaka i da mu služi na čast i ponos.Većina
unuka Alije Dolara i danas radi u zdravstvu u Sarajevu i Tuzli.
Ovih dana,čujemo da kula ALIJE DOLARA(Lalića kula),prelazi u vlasništvo
dipl.ing.gr.Envera Ćerimovića(1950),sina Fehe i Uzejfe
Ćerimović,nasljednika čuvene trgovačke familije iz Ljubuškog,koji živi i
radi u Sarajevu.Budimo sretni da je Enver prepoznao jedan od simbola ljubuške historije.
Kemal(Kemo)Mahić,profesor