Čuje se da ima ljudi koji se usuđuju misliti kako bi se stanovite nabujale napetosti među narodima mogle riješiti preseljenjem.Izlučiti jedne između drugih,odijeliti ih,odseliti jedne od drugih,svake na područjima koja im je navodno povijest namijenila.Tako bi područja bila etnički čista pa bi države mogle doista biti nacionalne.I svaki bi narod bio svoj na svome.Svaki gospodar u svojoj kući.I svi bi pripadnici jednoga naroda bili u istoj državi.
Kada se to kaže,djeluje vrlo poželjno.Gotovo humano.A zapravo je sasvim nehumano,nepoželjno i protupovijesno.
Bila bi to prisilna preseljenja da se zabrani slobodno seljenje.
Zapravo je proturječno da narodi koji su ispreli mitske epove o svojim doseljenjima u sadašnje domovine,najednom sanjaju o tome da selidbe zabrane i da se svatko vrati onamo odakle je došao.Ispalo bi da i Hrvati duguju “Lijepu našu” i svu svoju tešku i ponosnu povijest na njezinu tlu propustu onodobne bizantske carske uprave koja se nije znala skrbiti za etničku čistoću,nego je dopustila preseljenja i miješanja različitih naroda.
No,da ne bismo zabludili u nagađanja što bi bilo da je bilo,ostanimo na najsuvremenijem i najsigurnijem području ljudskih prava.Kad je riječ o selidbama i miješanjima ljudi iz različitih naroda te različitih kultura i religija,vrijedi se poslužiti suvremenim iskustvima Katoličke crkve.Ta,naime,Crkva iz svoje rimske središnjice ovih posljednjih desetljeća najpomnije prati pojavu suvremenih seljenja te je o toj pojavi razvila i najsuvremeniju teoriju.U sklopu same Rimske kurije već treće desetljeće djeluje Papinsko vijeće za migrante.
Svaka biskupska konferencija,a to znači Katolička crkva u svakoj državi,ima posebno vijeće za dušebrižništvo selilaca i također posebna ravnateljstva za dušebrižništvo doseljenika iz drugih zemalja na svome području i vlastitih iseljenika u drugim državama.Poučena drugim iskustvima,Crkva ovog vremena posvuda zastupa ljudsko pravo na domovinu i pravo na seljenje,s tim da svatko,kamo god se preselio ili gdje god živio,ima pravo čuvati i razvijati vlastitu nacionalnu,kulturnu i religijsku baštinu,svoj osobni i skupinski identitet.
O tome postoje u novije doba značajni crkveni dokumenti od kojih je najznačajnija apostolska konstitucija “Exsul Familia” pape Pija XII.iz g.1952. i Uputa o pastoralnoj brizi za selioce(Instructio da pastorali migratorum cura)koju je Sveta Stolica objavila g.1969.Sam II.vatikanski koncil u jednom od temeljnih svojih dokumenata,u konstituciji “Radost i nada”,na više mjesta govori o pojavi selilaštva.
Spomenuta Uputa ističe da je svaki čovjek,zato što je društveno biće,član “neke države i domovine s kojom je povezan ne samo podrijetlom po krvi nego i vezama duhovnog i kulturnog značenja”.Uputa izričito odbacuje svako oduzimanje ili ograničavanje tog prava na domovinu na temelju različitog podrijetla ili vjeroispovijesti.Pravo na domovinu nije određeno ni podrijetlom ni religijom.
Domovina kao takva pripada svima koji u njoj žive prihvaćajući njezine vrijednosti,zalažući se za sve njezine pravedne probitke,priznavajući njezinu povijest i kulturu u zajedništvu jednakopravnosti i ljubavi sa svim drugim pojedincima i skupinama kojima je ta domovina također vlastita.
Veliki spomen-spis,bogato ilustrirana monografija “Katolička crkva i Hrvati izvan domovine” koju je 1980. Izdalo Vijeće BKJ za hrvatsku migraciju,prikazujući taj dokument,među ostalim,ističe:”Tako shvaćeno pravo na domovinu omogućuje i pravo na iseljenje,Domovine,naime,nisu isključene.Svaki čovjek i svaka obitelj mora uživati pravo preseliti se onamo gdje vidi svoj istinski boljitak”.
U nastavku se ondje tumači da domovina “nije samo određeni suživot na određenom prostoru,nego je ona također ono što se u srcu nosi kamo god čovjek pošao.Domovina se može imati i bez države,i daleko od rodnih polja i bregova.Ona je splet dragoga jezika,kulture,običaja,cijele duhovne baštine.Kamo se god čovjek preselio,nitko mu ne smije ugrožavati te vrijednosti-jer i to pripada cjelovitom dostojanstvu njegove osobe”.
Izlažući ovo službeno katoličko učenje o domovini,seljenju i čuvanju domovinskog identiteta,razumije se da ne želimo katoličke stavove proglašavati mjerilima društvenog i državnog života.Ali,dobro je da javnost za njih zna i da s njima računaju osobito oni koji bi možda upravo zbog vjernosti svojoj katoličkoj baštini mogli doći u napast poželjeti ili čak poraditi na ostvarenju etnički i religijskih čistih područja.Katolička crkva očito je od takvih želja i podviga zauvijek odustala.
U svim našim teološkim učilištima,u svim školama za pripremanje budućih svećenika,sustavno se proučava taj suvremeni crkveni nauk o selilaštvu.ne samo da se pojava seljenja i činjenica nacionalnih i kulturalnih izmiješanosti prihvaća kao nešto neizbježno i nezaustavljivo,nego se u tome vidi šansa za rast prave čovječnosti u svijetu.
Važno je samo da nitko na bude prisiljen napuštati domovinu i da nikome ne bude priječeno u nju se vratiti.Znači da nikakva nasilna ili prisilna preseljenja na dolaze u obzir.Nitko na svijetu,ni najzakonitija vlast suverene države-ni predsjednik republike,ni državni sabor,ni vlada-nemaju pravo donijeti odluku ni zakon po kojemu bi se netko morao preseliti u drugi kraj ili drugu državu zato što je ove ili one nacionalnosti,ovog ili onog etničkog podrijetla.Već stara Biblija iz Mojsijeva doba osigurava neotuđiva prava strancima u Izraelu,uz napomenu:”Sjetite se a ste i vi bili stranci u Egiptu”.
Suvremeni,pak,Hrvati moraju se sjećati ne samo da su bili u stanovitom smislu došljaci na ovo tlo,nego da su i danas u mnogim zemljama svijeta doseljenici koji ondje žele sebi i svojoj djeci osigurati sva ljudska prava,kao i pravo očuvanja svog nacionalnog identiteta.
Trebalo bi,dakle,biti načistu s time da bi svako naređeno preseljavanje,odnosno prostorno odjeljivanje ljudi različitih narodnosti bilo nesuvremeno i nečovječno.Bilo ili ne bilo formalno ozakonjeno,ono bi bilo zločin.A zločini se nikada i ni sa čim ne mogu opravdati.I svako krojenje državnih granica,koje bi više težilo odvajanju narodnosti nego povezivanju privrednih i kulturnih tijekova u skladu s povijesnim iskustvima i državnim pravom,podlijegalo bi istoj napasti.
O svemu ovome naoko je suvišno govoriti.Toliko je sve jasno-a,nažalost,kao da svakog časa može postati sasvim nejasno.
P.S.don Živko Kustić(1930-2014) je bio dugogodišnji glavni i odgovorni urednik “Glasa koncila”.Dolaskom HDZ-a na vlast nije bio miljenik ni Pantovčaka ni Banskih dvora.Ovo je kolumna od 14.06.1991. objavljena u “Globusu”(Zrenik iz zapećka)!