Još jedna noc bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi. Nekako osjecam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i buducnost. Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Nece dugo. Kazna se mora platiti.
Pale, utorak, 9.6.1992.
1.00, 2.00, 3.00, 4.00, 5.00. Zora svice. Tišina. Najavljuje li mir ili još veci užas. Kroz poluotvorene škure gledam vojnike kako hodaju cestom. Kasnije saznajem da su rasporedeni po okolnim livadama i šumama. Blokirali su svaki izlaz iz ovog dijela Pala u kome žive Muslimani, poneki Srbin i nas dvoje, koji nismo ništa, obicna ljudska bica, kojima je nacija najsporednija stvar na svijetu.
Istina je, strašna istina od koje zastaje dah. Prave se spiskovi Muslimana koji moraju napustiti domove, imanja, stocno blago i u konvoju otici put Sarajeva, Olova, Kladnja. Sam Lucifer ne bi smislio težu kaznu za ove ljude. Ocaj, jad i bijeda. Nova vlast pokazuje svoje pravo lice, sasvim i bez uvijanja.
Saznajem da je americka Šesta flota stavljena u stanje pripravnosti. Ljudi govore da su i Pale na spisku mogucih ciljeva. Talijanski novinari, koji su mi nosili novac da imam od cega živjeti na Palama, zaustavljeni su u Zvorniku od strane cetnika, koji su im zaprijetili da ce im staviti bombu u auto ako podu dalje. Imali su uredne potvrde od filijale SDS u Beogradu.
Nema struje i pecem hljeb u starom majcinom šporetu. Uvijek mi je govorila da ga ne bacim, jer mi može ustrebati. Zahvaljujem Bogu što nakon dva preživjela rata nije docekala i ovaj, treci, gori i prljaviji od svih ranijih. Naucio sam kako se pravi hljeb kad nema kvasca.
Nebo se razvedrilo, gromovi su prestali, ali sada opet cujem topove. Poslije podne dolazi S.T., novinarka SA-3, i prenosim joj poruku s Televizije. Mirno je prima i kaže da joj je važno da njezin mladic u Sarajevu zna da nije istina ono što se prica za njene roditelje. Mora to rašcistiti i sprati ljagu sa sebe.
Mehina žena Ðulzida više ne smije izici iz kuce. Ona je hrabra žena, ali kaže mojoj supruzi: “Ne da mi Meho, otkada sam mu kazala da su mi vojnici prijetili iz auta, pokazujuci na moje dimije. A njih, da Vam pravo kažem, nosim iz praznovjerja, još davno sam sanjala san u kojem mi je receno da ce se zlo desiti mome sinu ako ih skinem.”
Pale, srijeda, 10.6.1992.
Ležim u bašti, na drvenoj klupi, dok na mene pada kiša. Sjecam se pjesme “Kišne kapi padaju na moje celo”. Ne mogu da se pomaknem. Osjecam kako kuga pustoši ovu jadnu zemlju, po kojoj padaju granate i kišne kapi. Donose smrt i život. Na Palama sve više žena u crnini i smrtovnica na elektricnim stubovima. Sve telefonske veze sa Sarajevom u prekidu. Ne znam šta mi je sa sinom i prijateljima.
Cim se spusti vece na Palama, osim vojske i pravih Srba nitko više ne smije izaci na ulicu. Kao krtica u svojoj rupi, pokušavam dešifrirati intenzitet kuge oko mene.
U Sarajevo stigla prethodnica UNPROFOR za deblokadu aerodroma. Napadnuti u Lukavici i jedan oficir je ranjen. Je li to pocetak spasa za Sarajlije? Mina sa djecom više ne spava kod nas. Kaže da se malo smirila.
Pale, cetvrtak, 11.6.1992.
“Dabogda vam na grobu igrali” – kaže u svom komentaru novinar M.P., koji je prvo bio totalno srpski nastrojen, a onda se, ne znam kako, od njih odvojio i od prvih dana rata pridružio našim ljudima sa TV Sarajevo. Šta li se to u njemu dogadalo, pa je promijenio stranu?
Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: “Zabranjen ulaz svim NESRBIMA.” Još jedan korak prema cistom fašizmu.
Podne. Ispred kuce se zaustavlja kombi i iz njega izlazi osam do zuba naoružanih vojnika. Bio sam u dvorištu i cijepao drva. Grubo, zapovjednicki, traže da im otvorim vrata majcine kuce, da izvrše pretres. Bez naloga, bez obrazloženja. Prste drže na okidacima mašinki. Na drugom spratu živi Milanka sa dvoje djece, izbjeglica iz Vogošce. Penjem se uskim, betonskim stubištem. Oni se rasporeduju ispred kuce, u prizemlju i na stubištu. Molim ih da ne preplaše ovu ženu i malu djecu. Njihov voda me na ulaznim vratima odgurnu i upade u stan. Žena se trese od straha, djevojcica place. Pitaju je tko je, šta je. Pregledavaju sobe, prevrcu po namještaju, madracima, peci, dimnjaku, posvuda. Ponašaju se kao gospodari neba i zemlje, života i smrti.
“Sada donji stan!” rekao je zapovjednik. “Dolje nema nikoga, to je stan moje pokojne majke”, govorim, silazeci niz stubište. – Na srecu, majka mi nije živa – ponovo mislim, gledajuci kako svojim prljavim rukama prevrcu po njenim stvarima. Ne bi ovo preživjela. Ušli su u sobu, gde u okviru od rezbarenog drveta stoji kip Majke Božje, što ga je moja majka još 1935. godine donijela iz Lourdesa.
Ispituju me o nacionalnosti i vjeri mojih roditelja. Odgovaram. “Šta ti je radio otac?” “Do 1940. godine držao je hotel na Jahorini, a onda se 1963. godine objesio, kada su mu konfiskovali zemlju na Palama.” Gledao me kao šugavog psa, a onda poceo da prebira po novcanicama što su stajale uz kip (poklon za crkvu). Prepoznao sam najmladeg medu njima. Nije imao ni dvadeset godina i sjecam se da me prije uvijek ljubazno pozdravljao. Sada je šutke gledao u pod, s automatom spuštenim niz nogu. Pretresli su još prizemlje i garažu. Izašli smo u dvorište. Vidio sam kako se zavjese na obližnjim prozorima pomjeraju.
“Molim vas, o cemu se radi? upitao sam. “Dobili smo dojavu da se u ovoj kuci kriju Muslimani s oružjem”, rekao je zapovjednik. “Oni ovdje dolaze, ali na kafu”. “S krvnicima se ne pije kafa”, viknu jedan od njih. Otišli su.
Kuma M. je donijela mlijeko i rekla da se umalo nije srušila u nesvijest kada je vidjela naoružane ljude oko naše kuce. Šok još uvijek traje. Od njega se teško oporavljam. Je li ovaj pretres uvertira u nešto gore? Moram upozoriti Minu da se cuva.
Danas je Kurban bajram. Sarajevo se i dalje bombarduje. Minina kcerka dolazi i place jer moraju poci u Sarajevo. Ponavlja: “Kao Židovi! Jesam li ja kriva što sam Muslimanka?” Place i što mora ostaviti svog psa ljubimca. S njom place i moja supruga. Odlazim u sobu da to ne gledam.
Srbija pocinje da se trese. Dnevnik TV Beograd neodoljivo podsjeca na rumunjske dnevnike uoci pada Ceausescua. Stiže na hiljade telegrama podrške “balkanskom krvniku”, kako je Miloševica nazvao jedan americki list.
Srbi nisu zaslužili da ih jedan bankar i jedan psihijatar vode putem zlocina i propasti.
Kakva ce biti ova noc? Kiša pada. Ni jedan prozor na okolnim kucama ne svijetli. Zbog sulude ideje o etnicki cistim teritorijama, sutra jedan broj Muslimana mora napustiti Pale.
Pale, petak, 12.6.1992.
Jutro kada mi je prije tri godine umrla majka. Po njenoj želji, sahranio sam je na katolickom groblju, u njihovu porodicnu grobnicu. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Tada sam u sebi govorio: “Ovdje, pored nje, neka sahrane i mene”. Zahvaljujem Bogu što nije docekala ovaj užasni dan, kada njene komšije Muslimani, s kojima je cio život dijelila dobro i zlo, placu kao mala djeca što moraju napustiti svoje domove, zemlju, krave i ovce i sa zavežljajem u ruci poci u izbjeglicki pakao. Stoje na ulici, blizu naše kuce, i poput posjecenog drveca cekaju da ih autobusima pokupe za transport. Fašizam ima najstrašniju osobinu da ljude cupa iz korijena i pretvara ih u brojke, koje ne znace ništa.
Minina kcerka, sa psom u narucju, na brzinu dolazi da kratko kaže kako oni ipak ostaju ovdje. Oci joj blistaju od srece. Stari Meho me zagrlio i kroz plac kaže: “Neka me zakolju, ali ja nikamo ne idem.” Jedno sam siguran: zlo koje nova srpska vlast na Palama cini ovim ljudima vratit ce im se kad-tad.
-.-PHOTO: DANI-.-Vršnjak i prijatelj mog sina, S. (18 godina), na Trebevicu izgubio nogu, za drugu se ljekari bore da je spasu. Užas. Supruga cio dan place. Da li generali srpske vojske znaju, da li im je uopce važno što jedan prisilno mobilisani mladic na Trebevicu, ispaljujuci granate na svog druga u gradu, postaje bogalj? Kakvu kaznu smisliti za te monstrume? Apsolutno im se mora suditi za ratne zlocine prema svom i drugim narodima.
Kolona autobusa s Muslimanima vratila se na Pale. Nisu mogli proci do Sarajeva, jer jedan cetnik, “koji se sa svojom vojskom odmetnuo od legalne vlasti”, prijeti da ce ih, gore u brdima, sve pobiti. Na autobusnoj stanici gomila žena i djece s torbama i zavežljajima bježi u Srbiju. Gornjom caršijom tumaraju srpske izbjeglice, raspitujuci se koje su kuce muslimanske. Neki od njih izgledaju zaista tragicno, ali je nemalo onih kojima lopovluk doslovce viri iz ociju.
Pale, subota, 13.6.1992.
Palim svijecu na majcinu grobu. U dvorištu obližnje kuce, žene u crnini postavljaju stolove. Tu živi naš poznanik R.J., majstor koji je radio grobnicu. Prije sedam dana izgubio je sina jedinca na Žepi. Neki ljudi kažu da je to Božja kazna za oca koji je cuvao obližnje vikendice da u njih ne provale Srbi izbjeglice, a i sam je iz njih krišom iznosio hranu i stvari. Izgledao je kao pošten covjek, i možda ova prica nije istinita. Istina je samo da više nema sina.
Cuveni lider i psihijatar drži konferenciju za štampu u Beogradu, i najavljuje prekid vatre na grad od ponedeljka. On nije obicni lažov, on je ontološki lažov, od laži je sazdano njegovo bice. Na radiju slušam vijest da “Sarajevo zaudara na paljevinu i fekalije. Prijeti masovna zaraza”.
Malo mi je lakše. Javljaju mi da su mi vidjeli sina. “Šutljiv je kao i ti, ali dobro izgleda”. Uzdam se u obecanje B.K. iz Jevrejske opštine da ce ga u prvoj grupi avionom izvuci iz grada. Danas je praznik u kuci. Nakon dva mjeseca konacno sam okusio komadic pecenog mesa. Jucer mi je prijatelj sa Pala, koji se nije izmijenio, posudio 100 njemackih maraka. Možemo živjeti još mjesec dana.
Vece se spušta na Pale. Sa Trebevica dopire tutnjava topova i višecijevnih bacaca. Pun crven mjesec diže se na horizontu. Psihijatar i njegovi vampiri nastavljaju i vode kolo smrti. Pripada im “cast” da su u historiji covjecanstva stvorili najveci konclogor – Sarajevo. Uvjeren sam da ce ljudi Sarajeva izdržati sve njihove pokuse. Ako ikada dode do sudenja ovim ratnim zlocincima, bit cu svjedok sa Pala, ovog “srca tame”.
Još jedna noc bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi. Nekako osjecam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i buducnost. Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Nece dugo. Kazna se mora platiti.
Pale, nedelja, 14.6.1992.
Prošla su dva sata nakon ponoci. Kiša pada. Ona je spas za Sarajevo: da ocisti kanalizaciju, da spere prljavštinu i krv sa ulica. Sa lica i ruku ubica s Trebevica nikad je nece moci sprati.
Telefoni ponovo rade. Poznanica sa Televizije mi kaže da od ponedeljka pocinje deblokada aerodroma. Je li to pocetak spasa ili još jedna prevara? Da li je ontološki lažov odlucio da prevari i samog sebe i ispuni uslove dogovora?
Hladno je. Upalio sam vatru u kaminu i mislim na one nesretnike iz grada što lože parket da bi se ugrijali ili skuhali jelo. Za nepuna dva mjeseca rata vraceni su stotine godina unazad, u vrijeme pecinskih ljudi.
-.-PHOTO: DANI-.-Kako otici: Cekanje u SarajevuTrecu noc nema struje. Vani se cuje samo lavež napuštenih pasa, koji sada lutaju, uzaludno tražeci svoje gazde, i poneki pucanj ili rafal. Da li se to divlje strasti ubica stišavaju ili je to zatišje pred provalu još žešcih? Jucer mi prica S. kako je gledala utovarivanje ljudi, zarobljenika, u kamione ispred centralnog zatvora na Palama. Jedna žena, do tada mirna domacica, urla:
“Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!”. Možda su žene gore od muškaraca.
Jutros me zove kolegica iz redakcije, M.J., ranije veliki trezvenjak i moralni cistunac, i kaže mi da je kod komšije našla šest boca lozovace, pa da svaki dan, dok cami u društvu bolesne majke u svom stanu na Grbavici, ispija po jednu. Cestitam joj da je napokon postala pravo ljudsko bice sa svim manama i vrlinama.
Ne mogu da slušam vijesti na TV i radiju, pa ne znam šta se dešava “u svijetu”, da li je odlucio da nas spasi ili ravnodušno prepusti smrti u ovom zatvoru. Muslimani su izgubili svaku nadu za ostanak na Palama; sada samo spašavaju “živu glavu”.
Pale, ponedeljak, 15.6.1992.
U Beogradu poceo generalni štrajk studenata koji traže smjenu Slobodana Miloševica. U Sarajevu francuski strucnjaci pregledavaju pistu aerodroma. Javljaju mi da su sarajevske “Vecernje novine” danas pod naslovom “Granate padaju na Pale” objavile i vijest o tome kako me zbog odbijanja da radim za “naci-fašisticku televiziju Srpske republike BiH ovdje maltretiraju i proganjaju”. Sada ocekujem da dodu po mene i na silu me izvedu pred ekran da “demantujem te laži”. Nizašto na svijetu ne idem na njihovu televiziju. Prvi dan potpisanog primirja u Sarajevu se “uglavnom poštuje, iako ima još snajperista i granata”. Glumac i poznanik Nermin Tulic ispred kafane “Sirano” od eksplozije granate izgubio obje noge. Život van opasnosti.
Postoji nada da bi prvi avion za evakuaciju djece iz Sarajeva mogao poletjeti za pet-šest dana. Supruga dijeli salatu, koju je cijelo vrijem uzgajala za prijatelje u gradu, prijateljima na Palama. Bašta nam nikad nije bila ljepša i rodnija. Šta donosi ova noc? Lažnu nadu ili istinsku propast?
Pale, utorak, 16.6.1992.
Kakvo olakšanje i sreca. Nakon dugo vremena cuo se sa sinom. Cim proradi aerodrom, ide daleko od ove klanice, hiljadu milja od ovog mraka. Kcerka u Rijeci ceka dokumenta za put u Englesku. Kako nas je ovaj rat razbio u djelice koji ce se teško opet skupiti u cjelinu.
Gledam kako ispred velike Imetove kuce stoji cisterna i iz njegovih rezervoara punih nafte, koju je još ranije kupio za svoje potrebe, radnici Komunalnog preduzeca pretacu i pljackaju gorivo. Jucer su provalili u obližnju radionicu – servis za popravak motornih pila, vlasništvo Nezira, taksiste iz Sarajeva, i odnijeli sve veoma skupe mašine. Otimanje automobila od Muslimana postao je “nacionalni sport” medu naoružanim Srbima. Ljudi to gledaju kao nešto sasvim normalno, u stvari, znaju šta je to, ali nitko ne smije da kaže. Reši, vlasniku malog ducana, u kojem je prodavao cigarete i voce, naredeno je da ga zatvori. Pored njega je srpski ducan, koji i dalje normalno radi. Samo što je izbor robe bijedan. Rešo se vec sprema da ostavi sve i krene u konvoju put Sarajeve.
Pale, srijeda, 17.6.1992.
Dan kao san. S pola kilograma mljevenog mesa, japraka (divlje loze) iz naše bašte, govedom kosti, malo sira, domaceg hljeba i puno salate, napravili smo rucak za osam starih prijatelja. Došle su i dvije sestre sa Vucje Luke. Gledam nas za stolom i vidim sve same gubitnike, razorene ljude bez svojih najbližih. I pored minimalne hrane, nitko nije ostao gladan, bili smo srecni što se ponovo osjecamo kao ljudska stvorenja u svijetu koji priznaje postojanje samo nacionalnih bica. Dugo ne mogu da zaspim od srece i neke nove nade što se uselila u našu kucu.
Pale, cetvrtak, 18.6.1992.
Sreca nas i dalje prati. Ostao sam bez daha kada mi je danas poslije podne na vrata zakucao poznanik iz Kopra, Ð.M., s nekim talijanskim novinarom. Probili su se do Pala preko Zvornika i donijeli mi od prijatelja iz Slovenije 500 njemackih maraka. Pravo bogatstvo za naše prilike. Nudim im da spavaju kod nas, a oni kažu da su ih vec smjestili u jedan pansion na Palama. Zahvaljujem Bugu i prijateljima iz Kopra na parama i malo se sada plašim ovih ljudi, jer ako ih direktor Srpske televizije na Palama srdacno prima, onda ne znam šta da o njima mislim. Bože, šta se ovo jucer i danas dogada? Nakon šest dana mraka došla je i struja, svjetlo, luc. Kakva sreca.
Pale, petak, 19.6.1992.
Ovdje je budale najlakše prepoznati po tome što vjeruju u još jedno potpisano primirje. Nocas, danas, traje bespoštedno bombardovanje Sarajeva. U gradu ulicne borbe. Kod Higijenskog zavoda (blizu stana gdje je sada moj sin), dvije osobe poginule od granate. Danas je potpisan ugovor o kontroli teškog naoružanja oko aerodroma i pocetak operacije njegovog deblokiranja. Još jedna prevara ili ipak tracak nade za izgladnjele ljude?
Na Palama kamionima odvoze robu opljackanu iz prodavnica koje su držali Muslimani. “Dušmanima treba sve uzeti.” Vjesti: U Dobrinji i Nedžaricima, gdje smo nekada i mi živjeli, cetnici poklali petnaestak ljudi. Ne mogu da vjerujem u to, ali sada je sve moguce. Zlocin je postao naša svakodnevica.
Pale, subota, 20.6.1992.
Nocas opet ne spavam. Topovi ne prestaju da bljuju smrtonosni tovar na grad. Kao da žele prije stupanja na snagu današnjeg primirja u 11.00 da unište i pobiju što više. Ležim u bašti i gledam zelene jagode kako dobivaju crvenkastu boju i sa suzama u ocima sjecam se jedne livade, na kojoj sam ih prošle godine jeo. Hocu li ikada više ici tamo? Uskoro cu imati pedeset godina. Kažu da je to za muškarca najkriticniji period. Osjecam da sve ovo što smo godinama stvarali mogu da napustim i pocnem iz pocetka. Moram!
-.-PHOTO: DANI-.-Pustoš: Sarajevo 1992.16.00 Vijesti. Šok: Sve aktivnosti oko deblokade aerodroma se prekidaju 48 sati dok ne prestanu ratni sukobi. Saznajem da se vrši naturalna zamjena zarobljenika: jedna žena vrijedi 40 metaka, a muškarac mašinku ili mitraljez. Vijest da se bombarduje Trebinje. Kada sam u januaru 1992. bio u porušenom Dubrovniku, rekli su mi: “Trebinje ce platiti, od sada pa do vjecnosti!”. Sada Srbi pozivaju svijet da osudi “ovo bezumno ubijanje civila”.
Predsjedništvo BiH proglasilo opcu mobilizaciju i uvodenje radne obaveze za sve. Šta to znaci za mog sina, koji je upravo napunio 18 godina? U vrijeme izbora, kada su svi ovi politicari došli na vlast, nije ni imao glasacko pravo. Nocas Mozart mora da bude glasniji od poznatih brdskih zvukova.
Pale, nedelja, 21.6.1992.
Suncana, topla, rascvjetala, prokleta, tužna nedelja na Palama. Zvone zvona pravoslavne crkve. Još jedan mladi život je prestao da postoji. Lideri trebaju što više mladog, snažnog mesa da bi ostvarili svoje patološke ciljeve. Jedna žena, majka blizanaca koji su istog dana poginuli na Žepi, uzela je dva pištolja i pošla da traži Karadžica, da ga ubije. No, doktora dobro cuvaju. Prodavacica iz obližnjeg marketa, najbliži rod poginulih blizanaca, u crnini sjedi za pultom i samo šuti. U tu su prodavnicu nekad najcešce dolazili Muslimani, kupovali i pricali sitne caršijske zgode. Sada ih više nema. Sa spakovanim torbama cekaju na poziv za konvoj. Potpuno se izgubio trag jednom od naših najboljih prijatelja, J.O., koji se u Hrasnom (drže ga sarajevski teritorijalci) kao Srbin osjecao ugrožen, pa je pobjegao u napušteni stan prijatelja na Grbavici, koju drže Srbi. Po jednoj verziji, odveden je na prisilni rad u Lukavicu, po drugoj, Srbi su mu dali oružje i gurnuli ga u “prve redove”, a po trecoj, vec je mrtav. Supruga mu je vec u Beogradu i strah me da joj bilo što javim.
Naši zajednicki prijatelji koji su se uselili u njegov stan u Hrasnom, kažu nam da mu, dok je tamo bio, niko ništa nije uradio. Cudno. Zašto se osjecao ugrožen, zašto je prešao na Grbavicu koju drže ljudi njegove nacije? Možda je tu i odgovor na sva pitanja.
Pale, ponedeljak, 22.6.1992.
Užas. Ne mogu da mislim od bola. U Titovoj ulici, kod Narodne banke, pala granata i ubila devetoro ljudi, a šezdeset ranila. Tumaram kao slijepac po kuci i vrtu, dok mi mozgom kolaju slike krvavih tjelesa. Dolazi komšija Meho i, krijuci se da ga niko ne vidi, telefonira kcerki u Sarajevo. “Sve je dobro, ništa ne brini.” Gledam ga i vidim potpuno drugog covjeka. Sada je to starac kome glas i ruke drhte, cije su oci izgubile sjaj, a rijeci nepovezano teku iz njega.
Ponoc. Vjesti. Nije devet vec 19 mrtvih, nije 60, vec 100 ranjenih. Danas je najduži dan u godini i najkraca noc.