Ne miriše ovaj espresso iz aparata, k`o kahva iz njenog đuguma. Nema ništa slađe i mekahnije od njenih gurabija i halve, i njenog slatka od šljiva i
dunja, i mirisa jastuka od perja, na kojima je bilo poljsko cvijeće.
Pita koliko je sati, samo da ne bi zaboravila klanjati namaz, svoju svetinju, jer džamija je daleko, a ezan se slabo čuje, i kako veli sluh je polahko izdaje. Al` njeno srce i dušačuje, još u njima života ima, iako saburom nosi mnogo ljeta.
Sve njene životne mudrosti, ne mogu stati u jednu seharu. Polahko kroči i nježno gazi zemlju, s kojom je svoju djecu ishranila i podigla. Ne možeš se nagledat njenih očiju, toneš u njima svaki put kad ih pogledaš, sjetiš se djetinjstva kad te je vadila iz riječnih dubina, krišom odobravajući sve tvoje hirove i nestašluke. Čehra na njenom licu je k`o bijela šamija što je krasi.
U njenim rukama se vide, k`o žito prosijane godine. Ona bora nema, ona ne zna šta je to, ona nije imala vremena da se brine, jer se trudila da se to ne primjeti. Iza nje je mnogo neprespavanih noći, i puno napornih dana u polju. Sad se rijetko smije, al` ne zato što nema razloga. Njen osmijeh je pun topline, što može da usreći svako srce. I kad se smije, to je najljepši poklon što može dati, svojim čuvarima njenog amaneta, što je ostao u srcima onih što su je poznavali.
Taj amanet duboko je u grudi usađen, gdje k`o najljepši cvijet cvijeta i miriše, zalijevan beskrajnom ljubavlju iz njenog velikog srca..
Preneseno sa Facebook stranice “Sehara moje duše”