AIŠA SOFTIĆ:HERCEG STJEPAN U USMENOJ PREDAJI BOŠNJAKA

aisaOtpor osmanskim osvajanjima Bosne najduže je pružao Herceg Stjepan.Ta činjenica ostala je,prema raspoloživoj građi koja se odnosi na historijske usmene predaje sa ovom tematikom,da živi u bošnjačkom narodu do danas.Potvrda postojanja takve usmene tradicije među Bošnjacima sa historijskog aspekta ima vrlo važnu ulogu.Takva tradicija potvrđuje da su Hercega Stjepana Vukčića Kosaču Bošnjaci u usmenom zapamćenju doživljavali kao svog čovjeka.

Predaje o Hercegu Stjepanu su brojne i motivski šarolike.Tako,neke od njih sadrže i motiv prihvatanja islama od strane Hercegovog sina.Ta činjenica,koja se u predajama objašnjava ličnim razlozima,i u historiji je potvrđena.Naime,Hercegov sin Vlatko prišao je Osmanlijama i primio islam.On je značajno uticao na kodifikaciju zakona na našim prostorima,posebno zakon o Vlasima.

Sam čin  Vlatkove konverzije u predajama se vezuje uz osvetu kao osnovni poticaj,a što je proisteklo iz,kako bilježe neke predaje,čina preotimanja snahe od strane Hercega,odnosno njegovog korištenja prava prve bračne noći,što se u nekim zajednicama kao običajna praksa dugo zadržalo.

Od historijski potvrđenih činjenica,predaje o Hercegu Stjepanu pamte činjenicu da mu je jedan od sinova primio islam i dospiodo čina paše.To je Ahmed-paša Hercegović.S.Kemura bilježi(Novi Behar-godina XI):

„Herceg Stjepan bijaše vrlo pametan i bistar vladar;imao je mnogo blago koje je čuvao u svojim riznicama,sa svojim jedinkom sinom vojevao je svuda i svugdje prodirao i osvajao,te je granice svoje države širio;njegov mu  sin bijaše desna ruka.Vrlo su lijepo živjeli i slagali se,ali kad se je njegov sin oženio i mladu doveo u grad,sudbina je htjela da se dovedena snaha Hercegu Stjepanu i on je zadrži za sebe.Taj gest se jako kosnu njegova sina,koji na koncu odluči da mu se grdno osveti.Te svoje nakane nije nikomu živu otkrio.Jednoga dana je iskušao oca sa koje bi strane neprijatelji mogli najlakše prodrijeti u njegove tvrđave,i kad mu je Herceg Stjepan tajnu odao,sin je otišao u Carigrad,poturčio se i od sultana uzeo potrebnu vojsku,povratio se u svoju domovinu,te nakon nekoliko okršaja pobijedio je Hercega Stjepana i prisilio ga da napusti grad sa ženom,svitom i mnogobrojnim blagom.“

Pored određenih,preinačenih i izblijedjelih historijskih sjećanja,u predajama o Hercegu Stjepanu susrećemo i one motive koji su potpuno tipični za usmene predaje kao poseban žanr u okviru usmene proze.U prvom redu to je motiv zakopanog blaga,“koje niko nije mogao naći…Ljudi probali razbiti stijenu kod jedne pećine,ali je zabetonirana.pričali su da je tamo aždaha i ona ne da,zazido je Herceg“.

Kao jedna od osnovnih žanrovskih odrednica historijskih usmenih predaja u teoretskoj literaturi se navodi i jasno iskazano vjerovanje u istinitost ispričanog.Tu odliku prepoznajemo i u predajama koje se vezuju za Hercega Stjepana:

„Bio je za bivše Jugoslavije ovdje džandar neki  Lučić,pa je on sa džandarima sjedio ispod tavanice na Samoboru,dole u presjeku,kad odjednom viš* njihovije glava zaorga nešto gore u stijenama.to je Orlovača zvana,orlovi se kote tamo.I pade pred njega šorvan jedan.To je bio šorvan iz vakta Hercega Stjepana.Gledo sam ja taj šorvan.“

…Isto tako,nazivi pojedinih lokaliteta,prema sadržaju predaja,potekli su iz onoga što je Herceg u pojedinim situacijama navodno izrekao.Upravo te navodne riječi poslužile su kao osnova za etimološko izvođenje određenih naziva lokaliteta.Tako je primjer predaja o Herceg Stjepanu koja je zabilježena šezdesetih godina XX stoljeća u Hlivnu od tada 70-godišnjeg kazivača Rifata Bajraktarevića.Uz već spominjani motiv otmice snahe,ova predaja vezuje nazive pojedinih lokaliteta za određene situacije u kojima se Herceg obreo pred sinovljevom srdžbom:

„Ono je bio Stipan Herceg.On je iz Hercegovine.I onda ode on sina ženit.I isprosi curu i povede je.E kad je na vodi bio,tude će on noćit,bila kuća ko*no ima i sad,i on uzme nevistu.Onda on glasi sinu da nije divojka ki je kazivano,ja sam je okreno za se i onda sin mu ode turskom caru i virno služio cara.I onda mu car reče:“Šta ćeš?“Kaže,“Neću ništa,padišahu,već da mi daš snagu da idem ubit oca“.I car mu dadne.I on pođe i ćaća mu doznade da iđe,i on,počne mu ćaća bižat.Kad je na Zadvarje došao,kaže:“Stiže te sin“.Kaže „Zar jes?Zato se zove Zadvarje.Onda on maknu dalje na Bašku.Kaže:“Stiže te sin pa će te posić“.Onda on rekne:“B a š“.Zato se zove B a š k a.ne stigne ga ni tude.Kad u Makarsku dođe,stiže ga sin.Kaže:“M a k a r!“Stoga se zove Ma k a r s k a.Kad makne još dalje,kaže:“Stiže te sin“.Kaže on“Makar baš“ i tude ga je stigo,i tude ga je posiko..“

KulaHS

U predajama o Hercegu Stjepanu koje su zabilježene u bošnjačkoj sredini susrećemo se,također,sa potpuno tradicionalnim motivima kao što je to motiv potkivanja konja naopako da bi se neprijatelju zameo trag,zativ motiv mljekovoda koji su po pričanju provedeni kroz nepristupačan i širok geografski prostor,što u suštini treba da sugeriše blagostanje i Hercegovo bogatstvo.Kao tradicionalan motiv koji se javlja u ovim predajama može se označiti i motiv bivoljih koža kojima je navodno zaustavljena voda.

…razlog za čuvanje i trajanje brojne usmene tradicije o Herceg Stjepanu među bošnjačkim stanovništvom sve do u najnovije doba(neke od predaja sa ovom tematikom zabilježene su 80-tih godina XX stoljeća) može se naći i u činjenici da je on bio posljednji bosanski velmoža pred stvarno zauzeće Bosne od strane Osmanlija.Jedan od razloga jeste i to što je njegova lična sudbina,odnosno sudbina njegove porodice,izravno povezana sa zauzećem Bosne.

Izvor:Aiša Softić-Usmene predaje Bošnjaka(2002).

2131 Posjeta 2 Posjeta danas