Napomena:Edin Krehić je objavio roman u Mostaru 2015(224 strane) pod naslovom:“Jednog dana doći ću,oče“.Njegov otac je Enes Krehić(1949-1992),naš komšija iz Ljubuškog.Enes Krehić je poginuo u ratu 1992. u Hrasno brdu i posmrtno odlikovan „Zlatnim ljiljanom“.Enes je bio sin Fehima(Feke) i Nefise Krehić,a stanovali su na Stublu.(K.M.)
Latif,Mujaga,Ajas,Enes…Pradjed,djed,otac i unuk-četiri potomka porodice Pruščak u romanu.Jednog dana doći ću, oče autora Edina Krehića simboli su prošlog vijeka na Balkanu.Riječ je o vremenu u kojem je iščekivanje punilo porodične trpeze,ali i o simboličnom generacijskom predstavljanju državnog uređenja koje se mijenjalo.
Čitatelju se nije teško identifikovati:s jedne strane su prirodni dijalozi kojima autor čini aktere bliskim čitatelju,ali tu je neizostavno i samo iskustvo koje ovdašnji narodi(naročito Bošnjaci)imaju-a malo je onih koji u svojim porodicama ili komšiluku nemaju iste ili slične priče.Krehić je kroz kazivanje o jednoj porodici(kroz generacije),koju je svaki rat obezglavio,ispripovjedao usud iščekivanja koje otac sinu ostavlja umjesto amaneta-oni očeve upoznaju tek kroz kazivanje svojih majki,bez da ikada saznaju mjesto gdje su ukopani.
Nakon što je ispisao legendu o Ajvaz-dedi,romanopisac je u pisaću mašinu jednog od protagonista Ajasa umetnuo papir i započeo priču.Pradjed Latif Pruščak je član čuvene Druge bošnjačke regimente Austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu;njegov sin Mujaga Pruščak,mobilisani je prevodilac Vermahta u Drugom svjetskom ratu,Mujagin sin Ajas rođen je nakon nestanka „babe“,nakon završenog studija književnosti piše roman u kojem,kao i Krehić,koristi motive zasnovane na istinitim događajima.Ajasov otac Mujaga nestao je aprila 1945.godine.Djed je bio pripadnik elitne austrougarske jedinice,posljednju bitku vodio je na talijanskom frontu.No,kazivanje je autor zaokružio Ajasovim sinom Enesom koji se našao iznad jedne masovne grobnice-u potrazi za ocem.
Vrlo je zanimljiva uloga žena u cijelom romanu-one su jake,požvrtvovane,spremne da daju bez očekivanja.One su te koje ne pokušavaju zamijeniti oca,koje sinove uče dobru ne stavljajući ih u okove mržnje zbog sudbe koja je zadesila njihovu porodicu.Uz Ajasovu majku Mejru Pruščak vrlo je zanimljiv i u svoj simbolici nezaobilazan lik komšinice Nefise Hadžimak čiji je sin Enes prvoborac nestao.Ali ona ga je svaki dan iščekivala.
„Kada bi Nefisa doručkovala,ručala i večerala,prije svog tanjira,hranom je punila Enesov i držala ga na šporetu da jelo podgrijano dočeka njenog sina.Istu proceduru je nastavljala godinama po dolasku mira.“Nefisa je nakon tri decenije čekanja i uvijek vrućeg ručka u sahanu posjetila Ajasa i zamolila da kada dobije sina nazove ga Enesom.Nakon toga ona se vraća kući i sprema sahan duboko u ormar.Tim činom ona svoju bol sprema duboko u sebe-ona ne nestaje,ali postaje nevidljiva.
Autor je otvorio mnogo pitanja.jedno od njih je da,suprotno zvaničnim historijama,u romanu opisuje okolnosti pod kojima akteri „biraju“ strane i posljedice koje se iz generacije na generaciju reflektiraju.Krehić također akcentira kroz nekoliko likova koliko naroda na ovom prostoru žive skupa,a ne jedni pored drugih.U ovom romanu je kroz malog čovjeka ispričano kako se politike velikih reflektiraju na život.Iako Krehić otvara velike i bolne teme on to čini na način koji poziva na dijalog o istima i prevazilaženju bolnih tema.
Izvor:STAV(br.2)