Ima kod nas u selu jedna stara nena taman toliko stara da je napunila čitavih devedeset i tri godine. Još malo pa stoljeće. Reko bi insan ništa neobično jer ima nena i starijih od nje. Ali ova naša nena je nešto posebno. I uvjek kad odem na selo obavezno je posjetim i sa njom promuhabetim bar desetak minuta. A tih desetak minuta ode na dva sahata jer od nje ne možeš izaći kad ti hoćeš. Tu kao da je negdje zapisano da se obavezno mora popiti kahva.
I to puno kahve. Tu se fildžani poslije onog drugog ne broje Šerpa sa vodom se stalno nalazi na kraju špohreta i kako ko dolazi tako se i ona odmah pomjera na sredinu samo da “baci ključ”. Da se ne bi izdangubilo. Siguran sam da je malo kuća na ovom dunjaluka u kojima se popilo toliko kahve i u kojima je toliko musafira dočekano. I čini mi se svaki put bi me na vratima dočekao onaj prelijepi miris pečenog domaćeh hljeba. Kako samo lijepo ona kora porumeni i ispuca. A nigdje vala nisam vidio ni viši hljeb, što bi naš narod rekao “ko oraće kolo”. I kad je kuća puna čeljadi i kad ostanu sami hljeb se peče u velikoj tepsiji. Kažu “hajde Bogati poješće ga neko”. To su vam te bošnjačke kuće u kojima se uvjek stavlja fildžan viška i peče veliki hljeb jer može neko doć. Gledam je kako na onom krevetu sjedi, uredna i lijepo obučena. Na njoj onaj svileni kat što nas odmah podsjeća na sve naše nene. Na glavi mahrama. U ruci joj tespih. Taman je bila završila sa namazom. I kad je upitah za zdravlje odgovori mi “Dobro fala Milosniku, noge me izdale, ruke izdaju a eto pemet me još služi lijepo. A čuješ li se sa onim mojim sinom i kako mi je moje dobro” Kažem joj da se redovno čujemo i da je svaki put puno selami. A taj njen sin se nalazi na privremenom radu u Njemačkoj. Namjerno kažem privremenom jer je osim Allaha na ovom svijetu sve privremeno pa i mi sami. I obavezno se prvo ispričamo o njenom nedavno preminulom sinu. Čovjek iznenada preseli na drugi, bolji svijet. Čovjek koji je u svom životu više ezana proučio nego mnoge naše hodže i hadžije. I tad mi starica reče isto ono što mi je govorila i prošli put i što će mi sigurno govoriti i sljedeći put kad je budem vidio da za jednu majku nema veće kazne niti iskušenja ko kad joj umre dijete prije nje. ” Eh moje dobro, moje zlato i moja rana, da bar ja umrije prije njega taman na jedan dan. A opet, kako je moj sine onim majkama kojima su ubili po dva, tri sina. Moj sin je umro, Bog je tako htio i ja se tu ne smijem miješati a rana boli li boli. A čula sam da su Havi dušmani ubili šes sinova i čoeka. Ne daj je Bože razumjeti. Starica malo zastade sa svojim monologom taman toliko da povrati dušu pa nastavi: “I nešto sve mislim, a opet ne mogu da vjerujem, da su od one nesretne 1992 godine prošle dvadeset i tri godine. Sama sebi ne vjerujem pa onda počnem brojati. I brojim svakako, ubijam vrijeme, računam i na tespih sve godina i zrno, pa na kraju i na ove moje zgrčene prste i kako god okreni obrni vazda moj sine isto. A ko da je bilo juče. I svega se baš sjećam do u detalje. I prate me te slike. I po danu i po noći a slike vazda sa mnom. Pa kad sam i na namazu opet one nalet ih bilo. Pa i kad mi neko dođe da koju prozborimo i u tim pričama opet slike, a noć najgora. Taman ko nekakav tovar, ko da mi ih je neko objesio oko vrata ko kakav lanac koji me steže i duši ovo moje staračko tijelo. Imam osjećaj da mi stalno šapću na uho:”evo nas tu smo ne sekiraj se”. I ne popušća ni jedne zehre.I sve tako iz dana u dan čekam sine lijepu smrt.
Za trenutak prekinu priču i onom zgužvanom maramicom drhtavom rukom obrisa suze.I samo Bog zna koliko je ta maramica obrisala neninih suza. Gledam ono staračko naborano lice i ona dva oka iz kojih suze neprestalno teku ko voda iz kakva vrela. Nepresušnog vrela. A te oči pune tuge, i pune boli, velike goleme beskrajne tuge i beskrajne boli. Koliko je samo sakrivene tuge u njenoj duši to samo Allah zna. A ta preumorna starica je predeverala svašta. Šibalo je i vrijeme i nevrijeme. I smrti i bolesti. I jame i kame. I zbjegovi i zgarišta. Malo bi trenutaka kad se istinski mogla radovati životu.Da nije ništa drugo u Drugom svjetskom ratu četnici su joj ubili oca i amidžu a u ovom drugog amidžu. Isprati starica na drugi svijet i muža prije četerdeset i pet godina. Osta sa svojih petero djece. I izvede ih ona na pravi put. A kako to samo ona zna. I pričali smo o svemu, pa i o našim ubijenim mještanima. “Vala bi u životu imala još samo jednu želju, a znam da mi se nikad ispunit neće”. tužno reče starica. “Kakva je želja neno može li se pomoći išta” upitah je. “Ma jok moj sine to ja samo onako. Nekad pričam sama sa sobom. Ali eto sve nešto mislim kad bi me pozvali na sud da ja svjedočim protiv tog ratnog zločinca pa da ga pogledam u oči i da mu skrešem sve u brk. Da ga upitam što bolan ubi malu Aminu od dvije godine, nenu Ajnu od 90 godina i puno njih između njih. Sve bi ja njemu ovako rekla:
“E pa evo tebi se obraćam zločince od zločinca, proganjaju li te one male Aminine okice kad sklopiš te svoje krvoločne oči, nikad da Bog da na njih ne vidio. Kad dođeš kući pa vidiš ili svoje dijete ili svoje unuče pomisliš li da si ti taj koji je malu Aminu svojim rukama ubio i ubacio u jamu, da Bog da ostao bez njih. Znaš li da je imala samo dvije godine. Pomisliš li kako bi tebi bilo da tvojoj djeci neko to isto uradi. Možda su istih godina. Pomisliš li kako si joj ubio i majku koja je imala samo nju i koja u životu ni mrava nije zgazila. Smradu ljudski, pomisliš li koliko si joj dječije radosti oduzeo, a koliko mladalačke ljubavi. Ma ko si ti pekso peksini i mrlje mrljavi da oduzimaš život neni Ajni kojoj je Bog podario tako dug život. I da je ti zakolješ svojim prljavim rukama a nisi vrijedan ni jedne njezine dlake na glavi. Ljudska sramoto, zna li ta tvoja majka da si zaklo nenu Saju od devedeset godina. Tu prelijepu i čestitu hanumu. Zna li šta je rodila da Bog da se ništa više u tvojoj familiji ne rodilo. Seto od seteta umislio si da si nešto bitan na ovom svijetu i da ti imaš pravo nekome oduzimati živote, da Bog da ne živio ili živio dugo a raspado se ko lešina. Slušaš li me izrode od izroda, šta ti zasmeta nena Keveljuša koja je već bila na pola mrtva. Jok ti si umislio da si i kadija i sudija, da si ti tvorac i života i smrti pa je zakla na sred ledine. Kako ti je bilo rugobo jedna, kad si vidio da ti se ne opire i da nije ni osjetila tvoj nož. Kako si se tad osjećao. Jado jadni svoju hrabrost si dokazao klanjem i ubijanjem muslimanske nejači, paljenjem kuća i pljačkom. Hoćeš traktora? Da Bog da pogino na njemu ko i većina onih što su ih opljačkali. Pa više vas je poginulo na traktoru već u autu. Silovatelju jedan, zna li ti možda žena da si po tim logorima silovao naše djevojke i žene. Ti takav odvratni smradonja koji se nisi okupao od prošle koševine da uprljaš naše čestite žene i đevojke. Da uprljaš ono najsvetije što naše žene i đevojke imaju, njihovu čast. Znaš li nakazo ljudska da će ti se sve ovo vratiti ili tebi ili tvojoj djeci, ili djeci od tvoje djece. Daj Bože tebi, o jadu se ljutu zabavio. Znaš li da će te nekad potomci proklinjat za sve nedaće i užase koji će ih snaći tvojom krivicom. Dobro si čuo tvojom krivicom jer radit zlo a dobru se nadati ne može. Budi ubijeđen, poganu ljudska, da nema dana da te neko ne prokune a kletva ucvijeljene majke je najteža.” Onda zašuti pa me pogleda kao da provjerava jesam li je slušao. “Još bi ja njemu imala štošta reć ali nemoj sine zamjerit ostarjeloj neni, ovako mi nešto lakše kad ovo sve izbiflam i osjećam se taman kao da sam to baš njemu rekla”
Eh, eto dragi moji Bošnjaci čestiti insani je li vam sad jasno po čemu je ova naša nena posebna. I u poznim godinama koje su je prikovale za postelju ostala je jaka duha, čestita žena, vrlo intelegentna i ponosna i prkosna i nada sve izuzetno hrabra. I onda pomislim “žali Bože što joj nije sad tridesetak godina siguran sam da bi neke stvari izgledale drugačije”. I kako onda shvatiti veliki broj naših Bošnjaka koji su prošli logore i kojima su ubijana djeca i žene a oni neće da svjedoče ili ako i svjedoče kažu da se više ne sjećaju jer je to bilo davno. Neka ti neno Allah da još puno godina života i dobrog zdravlja a tim našim Bošnjacima pameti.
April 2015 god. J.O.
Udruženje povratkom za Bosnu i Hercegovinu – Nevesinje
Šehidsko turbe u Presjeci. Presjeka je u periodu agresije 1992-1995 dala 62 šehida, većina njih su civili koje su Srbi poubijali nakon zarobljavanja u Veleži u junu 1992.