Stvoritelj je 1957.godine udahnuo dušu djetetu Nešeda i Aiše Konjhodžić u Ljubuškom.
Po vjerovanju islamskih vjernika duša je „pozajmljena“ za jedan period koji mi zovemo ljudski vijek.
Pozajmica je vraćena „Gospodaru svijetova“ i Majdina duša je odlepršala iznad Missourija i Hercegovine,preko vinograda,šljivika,smokava i šipaka prema zvijezdama i otputovala tamo gdje „Sunce vječno sja“ u naš zajednički zavičaj.
U Ljubuškom odrastanju pamtimo Maidu(ar.hrana,jelo,gozba) kao najmlađe dijete Aiše i Nešeda,kojem je posvećivana i najveća pažnja od roditelja ali i ostalih članova familije:Nedžada(Neđe),Jasminke(Minke),Azre i Fahre.
Na tu pažnju i ljubav Maida je odgovarala time što je postala djevojka i kasnije supruga i žena našeg Sulejmana(Sule)Hrnjičevića.Time je postala „žena na mjestu“,“žena od reda“,“žena od obraza“ što je odlika časnih,ozbiljnih,poštenih,čestitih i savjesnih osoba.
Maida i njena familija su dio nas svih koji smo sa zavežljajima napustili svoj grad a mnogi i svoju domovinu.
Njen fizički nestanak zbog toga teže pada njenoj familiji:suprugu Sulejmanu,kćerki Renei i njenoj unučadi:Raheli i Ismaru.U ovakvim teškim trenucima potrebna je solidarnost sa porodicom ali velika razdaljenost je onemogućila suosjećanje koje se odvija putem tehnoloških inovacija bez fizičke prisutnosti kompletne porodice na jednom mjestu.
Maidin boravak u Missouriju je bio postepeni fizički odlazak praćen permanentnom boli.U historiji njene bolesti registrirane su mnoge operacije,transplatacije,kemoterapije…što je jedan krhki organizam podnosio do 18.aprila 2015.godine!
Posljednje godine su pridodate u život,mada njeni najbliži i najdraži su bili svjesni neumitnog kraja.
U obavljenim razgovorima u posljednje vrijeme sa Maidom (scape),primjetili smo veliku želju da se konačno vrati u svoj Ljubuški.Da se vrati u „metaforu života“u „nesavršenu ljepotu“.To je bio božiji znak naslućujućeg konačnog odlaska .Zbog prirode bolesti ta njena želja nije nažalost relizirana.
Život je poput rijeke koja odlazi.Rijeka je tekla mirno i hirovito.Bilo je bujica,virova,poplava.Voda se povukla.Rijeka se utišala i nastao je smiraj za Maidinu dušu.U isto vrijeme to nije smiraj za njenu familiju. I porodicu.
Maida je prešla u sjećanje!
U našim mislima Maida će imati uvijek trideset pet godina!
Ovo je trenutak bez riječi,trenutak koji pogled čini staklenim!
Bijaše naša Maida(Nešeda)Hrnjičević!
I bijaše dobra,bijaše kćerka,sestra,tetka,majka,nana,nevjesta i supruga.
U svim ulogama „najdobra“-odlična!
Izražavamo iskreno saučešće njenom Sulejmanu(Suli),kćerki Renei,unučadima,sestrama Minki,Azri i Fahri,nevjesti Zuhri ostaloj rodbini.
Kemal Mahić
