Ja sam Hata, rođena sam i živjela u onom mjestu na Zemlji koje kad se spomene ljudi kažu “ne ponovilo se”. I ja kažem “ne ponovilo se”!
Najljepšeg imena što gradić imade dadoše baš mom, Srebrenica! Ni zlatna da sjajem prikrije hrđavu narav iza jakih pleća, ni željezna da hrđom sakrijem trud umješna kovača. Već srebrena, da metal oblijevam, a do zlata da sam prva. Tu sam ponikla, tu ću i svehnuti.
Sama sam, ko mjeseca na nebesima što ide svojim putem ne gledajuć ima li traga iza sebe niti ima li svijetla pred sobom.
Svako moje juče je bol, a svako sutra je nova nada da će manje boljeti.
Na zgarištu moje kuće nikla divljaka jabuka. Grane razvila, pa ih okitila sitnim plodovima. Pijem sirće od svoje divljake, od svog praga, od svog ognjišta, pa mi blaži gorčinu, olakšava dušu, razgaljuje misli.
Ovdje na ovom zgarištu sam prije devetnaest godina bila žena, pokorna i poslušna svom Muharemu. Ovdje sam se ogledala u ogledalu kad niko nema od muškinja, svekra i djeverova. Zakretala se i jedva isčekivala kad će mi se trbuh ugledati,da ukućani znaju da sam noseća i da se loza nastavlja. Noćima bih pipala po stomaku, pa kad bih osjetila da se dijete mrdnulo, ko da bi me sunce obasjalo. Muharemov sin,prošaptala bih tiho da niko ne čuje. Nekad bi suze skliznule nik lice pa pokvasile jastučnicu što sam u ruhu donijela, punu plavih cvijetova i zelenog lišća mojom rukom vezenih. Sreća se sa strahom miješa, katili su oko nas, žedni krvi Bošnjačke. Muharem bi me tješio” Insanu je suđeno da propati. Evo, kad ovo prođe naše je sve pod nebeskom kapom za rahatluka. Dosta smo jada vidjeli! A, i ovo mora nekad stat!”
Ja mu malo vjerujem, malo ne vjerujem, a ponajviše se nadam da je ovako kako on kaže.
Tu noć mi podiže ruku pa je prislanja uz svoju, veru na veru naslanja. “Vidiš Hato, ove naše vere su napravljene da budu skupa za vijeke vijekova.Po njima ćemo se vazada poznavati, samo su jedne vake urađene. Nama ih je moj babo kupio, pa ću i ja valjda svome sinu ‘vake uzeti, ako Bod da!”
Topla mu ruka uz moj dlan, pogledi nam na burmama, a u meni novi život raste….
Tu, na ovom zgarištu me zadnji put gledao očima sretnog insana.
Žeđ zvjerska ne obuzda se! Uguši svaki tračak nade da će jednom svanuti slobodno jutro i da ćemo jednom dočekati svitanje uz zvuk ezana.
Lavina zla prosu se mojom Srebrenicom. Katili spremni čekaju!
Muharem s braćom i babom ode put šume, a nas žene ko pseta bolesna od šuge tovariše na kamione.
Od mase se izdvoji jedan povisok vojnik, doviknu mi da siđem s kamiona. Nije to strah od smrti, već strah od poniženja i onog najokrutnijeg što jedna žena može doživjeti.
Stajala sam okamenjena na cesti, a on je prilazio s puškom prema meni. Okrenuo je i kundakom me udario u stomak. Padoh od boli. Padosmo i ja i moje dijete neproplakano. Muharemov sin nerođeni! Utovarili su me ko vreću kostiju i mesa i zatvorili stranicu kamiona.
S onim zvukom lupanja stranice zauvjek je moj život zatvoren. Ja još pipam prazan trbuh tražeći makar sjećanje na ono dječije prevrtanje. Još koračam srebrenim gradom u nadi da će Muharem naići. Te godina sam imala devetnaest, a danas devetnaest godina kasnije moj sin je mogao imati toliko godina, ja duplo, Muharem je mogao imati pokoju sijedu vlas, a kuća nam je mogla vrviti od dječije galame. Mogao mi je svaku noć prislanjati dlan o dlan i veru uz veru i govoriti kako će nam ispod neba biti široko.
Tražila sam godinama da mu nađem makar jednu kost. I to je dovoljno da mu nišane pobijem, jer ako meni nešto bude, mog Muharema nema ko ukopati. Sve su nam pobili, dušmani, sjeme im se izmetlo u ljude, pa ne bili kao oni.
Kad su mi javili da su našli novu masovnu grobnicu, ponadah se da ću biti napokon Muharemova udovica, jer godinama sam ništa. Ja sam žena od nestalog čovjeka.
Nađoše ga, a vjenčani prsten mu nije bio na prstu ruke, već u stomaku. Rekoše mi oni ljudi što ga iskopaše da je najvjerovatnije progutao prsten ili od straha da mu ga katili ne uzmu ili je znao šta ga čeka pa da ga po prstenu prepoznam.
Bio je u pravu kad je govorio za vjeke vjekova zajedno. Evo ih opet nakon devetneast godina zajedno.
Vera uz veru, ja uz tabut moga Muharema. Divljaka opet rodila, biće sirćeta da ubije gorčinu.
Mojkonjic.com, Autor: Elvedina Alić
1582 Posjeta 2 Posjeta danas