Pri kraju 19. vijeka osnivaju se društva koja ističu hrvatsku nacionalnu pripadnost, težnje ka nacionalnoj integraciji i ideju suživota sa drugim narodima. Društva “Majevica” u Tuzli (1886.), “Hrvoje” u Mostaru (1888.), “Slavuj” u Trebinju (1889.), “Vlašić” u Travniku (1889.) “Trebević” u Sarajevu (1894.), “Dinara” u Livnu (1895.), “Nada” u Banja Luci (1895.), itd. postaju prava žarišta održanja i afirmacije hrvatskog nacionalnog identiteta.
Ugledni ljubuški Hrvati su 12. decembra 1900. godine uputili zahtjev Zemaljskoj vladi da se u Ljubuškom osnuje hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Trebižat”:
“Visoka zemaljska vlado!
Puni sinovske ljubavi i nepokolebive odanosti spram naše Visoke zemaljske vlade, koja – pod velikim i sjajnim vladanjem premilostivog vladara Franje Josipa I – očinskom skrbi promiče prosvjetu, napredak i blagostanje u našoj miloj domovini, podnašamo pravila novo ustrojenog hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva “Trebižat” sa upisnim arkom za sada prijavljenih članova na milostivo odobrenje u sigurnoj nadi da će nam Visoka zemaljska vlada našu smjernu molbu uvažiti i tijem nam dati priliku, da se i mi kao i ostala naša braća širom ponosne Herceg-Bosne u prosvjetnom i društvenom pravcu dižemo i unapređujemo.
Privremeni odbor hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva “Trebižat”.
U Ljubuškom, 4. prosinca 1900.
O. fra Anđeo Nuić* kao predsjednik, Ante Babić, Frano Luburić, Mate Knezović, Ivan Miličević, Juko Tomić, Ante Živković, Mirko Bašić.
Pravila rada društva u rukopisu na hrvatskom i njemačkom jeziku sa šest priloga, usvojena na sjednici Privremenog odbora 30. novembra 1900. godine, odobrena su u Sarajevu 23. januara 1901. godine.
U glavi I (čl. 1. i 2.) Pravila navodi se da društvo nosi ime* “Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo `Trebižat` u Ljubuškom” i da je njegova svrha “njegovanje glazbe i pjevanja, te unapređivanje društvenosti, isključivši pri tom svaki politički značaj.” U glavi II (čl. 3. do 16.) precizirane su kategorije članova (izvršujući, podupirujući, utemeljiteljni i začasni) i njihove dužnosti i prava, u glavi III skupština članova (čl. 17. do 22.), u glavi IV društvena uprava (čl. 23. do 35.), u glavi V društvena imovina (čl. 36. do 38.), u glavi VI razlaz društva, (čl. 39.) i u glavi VII nadzor od strane oblasti (čl. 40.).
Uz zahtjev je priložen i upisni arak (popis) prvih 69 prijavljenih članova.
Utemeljitelji društva bili su Frano Luburić, fra Jako Vasiljević, Anto Babić, Ante Barbarić, Ivan Sulić, Ivan Miličević i gvardijan humački. Oni su uplatili u blagajnu društva iznos od najmanje 50 kruna.
Podupirujući članovi prvog, drugog i trećeg reda prilagali su društvu tri, dvije i jednu krunu mjesečno. Članovi prvog reda bili su Ivan Sajko, Antun Živković, Nikola Džamonja, Karlo Obešvar, Mirko Bašić, M. Vučić, Mato Pehar, Ivan Gagro, Jozef W., Ivan Vrančić, Augustin Vučić, Jozo Krmek, Ilko Musa, Petar Iličić i Mate Knezović, članovi drugog reda Stjepan Grabovac, Mirko Opačić, Ivica Medić, Ivan Vasilj, Gašpar Jure p. Ivana, Ivan Ramljak, Didak Planinić, Jozo Luburić, Blaž Dropuljić, Ante Zeleničić, Ikica Rogić i Jozo Boras, članovi trećeg reda Jozo Nuić, Frane Kordić, Jozo Čepo (Tihaljina), Nikola Mijatović, Ivan Milas, Stipan Glavaš, F. Premerl, Marko Marinović, Pero Skoko, Miše Dugandžić, Martin Skoko p. Grge, Selak Šimun p. Grge, Ilija Nuić, Mate Tomić, Ivan Mandić i Ivan Petrović.
Izvršujući članovi morali su ispuniti dva uvjeta: da su stalno nastanjeni u Ljubuškom i da posjeduju muzičke sposobnosti prema kriterijima zborovođe društva. Prvi izvršujući članovi bili su Antun Živković, Ivan Miličević, Premerl F., Nikola Džamonja, Karlo Obešvar, Mirko Bašić, Jozef W. i Augustin Vučić. (1)
O pripremama za osnivanje društva dobro upućeni “Ljubušak” piše:
“Evo nas opet”… da ti se iz ovog našeg starog hrvatskog i plemićkog gnijezda javimo da se zna da živimo, da nas ima još Hrvata. Već smo Vam javili kako je u našem građanstvu potekla liepa namisao, da si osnujemo prosvjetno središte i liepo zabavište za našu mladež, uzdanicu našu, da podignemo društvo u kojem ćemo se okupljati, bratski razgovarati i svjetovati i za narodnu se stvar zagrijavati, da ne zaostanemo u ostalim mjestima u našoj Herceg – Bosni. I svi se za to nađosmo složni i jedini, a tako i valja. Prošli mjesec sastasmo se građani u velikom broju, a bilo je i muslimana, da se sdogovorimo o koracima što nam ih valja poduzeti radi osnutka društva. Jednoglasno zaključismo da se latimo živo posla, da odpremimo na vladu pravilnik hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva “Trebižat”.
Milota je bilo vidjeti liepi rad i slogu na sastanku i oduševljenje za stvar, a sastanak su vodili naši prvi ljudi i poticali na ustrajnu volju i jubav. Izabran je i privremeni odbor za osnutak društva u kojem su: mnogopoštovani o. fra. Anđeo Nuić, predsjednikom, g. Frano Luburić, potpresjednikom i g. učitelj Sajko, tajnikom. Isprva se mislilo da se uz pjevačko društvo osnuje i čitaonica, ali od toga se za sada odustalo. Sa sastanka se veselo raziđosmo pjevajući hrvatske pjesme, noseći u srcu živu želju i da nam rad bude okrunjen uspjehom na korist našeg naroda. Hrvatski pozdrav. Ljubušak.” (2)
Konstituirajuća skupština društva održana je 17. februara 1901. godine, a ne dan ranije kako je to bilo objavljeno (3): “…Ljubuški ima od juče dne 17. o. mj. svoje prosvjetno stjecište, hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Trebižat”, koje se je jučerašnjom brojnom skupštinom pod predsjedanjem mn. p. o. Anđela Nuića, gvardijana, u prisutnosti oblastnog izaslanika g. Abduselama Hrasnice, zakonito konstituiralo.” Poslije govora predsjednika i burnog aplauza oko 120 građana pročitana su društvena pravila koja su od vlade odobrena, a zatim su se upisivali novi članovi. Kako dopisnik ističe, “krasno je bilo vidjeti kršnu kitu seljaka sa hrvatskim trobojnicama na grudima.”
Za predsjednika društva izabran je o. fra Anđeo Nuić, za podpredsjednika Ante Babić, za blagajnika Frane Luburić, za tajnika Ivan Sajko, za arhivara Josip Tomić. Izabrano je i šest odbornika: Ivan Vrančić, Mate Knezović, Ivan Miličević, Josip Krmek, Juko Tomić i Ivan Luburić. Skupština je zaključena pjevanjem “Carevke” i hrvatske himne “Liepa naša domovino.” Uveče je priređeno svečano sijelo sa plesom i pjevanjem hrvatskih pjesama. Prikupljeno je 500 kruna od priloga i članarine. (4)
Samo dva dana kasnije, 19. februara, “Trebižat” je priredio pokladno sijelo “na kojem se razlijegala ljubka hrvatska pjesma, a hrvatska se mladost u najljepšoj slozi, ljubavi i radu, zabavljala plesom.” Ljubuški dopisnik iznosi i nekoliko zanimljivih detalja: “Premda je snijeg baš bio dobro zavalio, ipak je sielo bilo izvanredno posjećeno. U dvorani g. Luburića, gdje je obdržavano, sastali su se svi Hrvati, staro i mlado, da se raduju “Trebižatovom” osvitu.” Do 40 mladih djevojaka i mladića uhvatilo se u veselo hrvatsko kolo uz pjevanje na veselje i radost starijih. (5)
Poslije pet mjeseci od osnivanja Odbor je uspio krajem jula angažirati za sborovođu Augusta Remca iz travničkog “Vlašića”. Time je ispunjen jedan od bitnih uvjeta da u razumnom roku “Trebižat” može prirediti svoju prvu zabavu.(6, 7, 8)
Prva zabava “Trebižata” 1. decembra 1901. godine bila je ujedno i prva zabava u historiji ljupkog grada. Najavljena je krajem novembra kao značajan događaj u kulturnom životu ljubuških Hrvata:
“Radostni smo što Vam možemo javiti da naše mlado i nadobudno hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Trebižat” koje se tek nedavno, zauzimanjem i požrtvovanošću ovdašnjih rodoljuba, osovilo na svoje noge, smjelo i veselo stupa prvi put u javnost svojom zabavom dne 1. prosinca 1901. i tako se reda u kolo radenika za hrvatsku prosvjetu i osvještenje; a to naš Ljubuški očekuje sa rodoljubnom radoznalošću i veseljem. Radosti ljubuških Hrvata priključuju se sigurno Hrvati širom Herceg-Bosne i ostale domovine naše, želeći da “Trebižatu” bude prva zabava u dobar čas, da nikad ne sustane u plemenitom radu i pregnuću za Hrvatstvo, nego da sve više raste, cvate i napreduje na sreću hrvatske stvari.
Program zabave
- 1. Proslov: govori vlč. o. fra Anto Majić.
- 2. Haydn: “Carevka”, pjeva mješoviti sbor uz pratnju harmonija.
- 3. M. pl. Farkaš: “Vienac hrvatskih pjesama”, udara tamburaški sbor.
- 4. F. S. Vilhar: “Bliedi mjesec”, pjeva mali mužski sbor.
- 5. A. Sandučić: “Hrvatska polka”, udara tamburaški sbor.
- 6. A. Remec: “Kitica hrvatskih narodnih pjesama”, pjeva mješoviti sbor uz pratnju harmonija.
- 7. Mailat: “Pustinjakovo zvono”, potpouri, udara tamburaški kvartet.
- 8. Mihanović: “Liepa naša domovino”, pjeva mješoviti sbor uz pratnju harmonija.
- 9. Briza: “Oj banovci”, koračnica, udara tamburaški sbor.
- 10. Ivan Lepušić: “Majčin amanet”, vesela igra u tri čina iz bosanskog života.
Uloge: Živan, mladi trgovac – S. Šenda; Katarina, majka Živana – gđa M. Konjevod; Ruža, udovica – gđica M. Tomić; Anđa, kći Ružina – gđica N. Veber; Darinka, djevojka iz Slavonije – gđica J. Kašpilić; Mehmed, skeledžija – K. Veber; Zulejha, Mehmedova kći – gđica Lj. Luburić; Đurđija, varoška baba – gđa A. Obešvar; doktor Jerko, varoški liečnik – Lj. Luburić; Ilija i Ibrahim, zaptije – A. Kulier i N. Džamonja; Suljo, noćni čaršijski čuvar – K. Knezović; Pero, Pavo i Niko, bosanski momci, drugovi Živanovi – M. Knezović, R. Luburić, K. Obešvar; Vid, momak Živanov – A. Remec; više rođaka, rodica i varoških djevojaka. Čin se događa u Bosanskoj Posavini.
- 11. Ples. (9)
Prva zabava “Trebižata” je u javnosti dobila visoku ocjenu: “Ljubuški još pliva u radosti; njegovi marni sinci i pred braćom izvana pokazaše da shvaćaju što je napredak i prosvjeta. Prvom svojom zabavom zanio je i zadivio sve. Ne zna se koja je točka bolje izvedena. Divni ‘proslov’ zanio nas, složni ‘pjev’ uzdigao, skladne ‘tamburice’ zadivile, a majstorski ‘igrokaz’ razveselio. Riečju: sve u redu, sve skladno, sve kao kod družtva koje se već odavno opasalo snagom.”
Među brojnim posjetiocima, “bez razlike vjere”, zapaženi su Imoćani sa crvenkapicama, Vrgorčani i “liep broj seljaka.” (10)
* Fra Anđeo Nuić (Drinovci, 1850., Mostar, 1916.), jedan od najuglednijih hercegovačkih franjevaca. Prvi učitelj pjevanja u Hercegovini i predani sakupljač narodne baštine. Za vrijeme boravka na Humcu od 1882. do 1886. i od 1898 do 1904. osnovao i razvio prvi muzej u Bosni i Hercegovini i otkrio značajni rimski vojni logor na prostoru između franjevačkog samostana i rijeke Trebižat. Autor je ratnog dnevnika “Svaštenjak” (period od 1875. do 1895. godine) i čuvenog “Molitvenika” (prvo izdanje 1892. godine, do 1997. godine 22 izdanja).
* U narodnom govoru i u novinama obično se navodi ime “Trebižat”.
Halid Sadiković
