Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela,tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh,dječačkke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il* nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l* da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno,već mi kosa sijedi,
gledam Unu,ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto,tebe više nema.
Ej,godine,nemjerljive,skupe!
Zbogom,mala,iz Bosanske Krupe!
Izbor:Kemal Mahić